Često razgovaram sa samim sobom. Jer jedino sebi vjerujem. I to sve više i više. Što ne znači da neće kroz uši prozujati tuđe. Velikom brzinom. Vajran od Vajrana nikada dosada nije izdan bio i to me kao činjenica učvršćuje u tim mojim razgovorima. Sa samim sobom. I sve si više i više vjerujem. Koliko god to ponekad ludo izgledalo, to nije samo naizgled ludo. To je, luda stvar. Razgovori sa drugima su zabava, razgovori sa samim sobom to nisu. To je sasvim ozbiljna stvar, koliko i luda. Čak i kada samom sebi prasnem u smijeh, prasnem zaozbiljno. I ludo.

 

Život sa drugima je lijep i dobar život. Razgovor sa drugima je sasvim solidno pilanje. Rijetko se ne pili. I najbolje je to prihvatiti kao zabavu. Tu koristi za Vajrana nema. Jer kompromis kao mogući rezultat i prihvaćanje kao još gori rezultat, nije korist. Meni. Da je, tako bi to i zvali. A ne zovemo. Ako netko nekoga treba pilati, posebno Vajrana ako treba, Vajran pila sebe samog. Iz zabave a i za ozbiljno. Do mjere. A mjera je batina. A onda Vajran juriša na mrkve.

 

Što Vajran govori Vajranu? Ama baš svašta. Najviše o iskustvima. I rezultatima. Jednom Vajran pita a Vajran odgovara, drugi put Vajran odgovara a Vajran pita. Konstruktivni razgovori, kao brat sa bratom, uz prisustvo naše majke, Njenog visočanstva, Zdrave pameti. Razgovori u obitelji. Među onima od povjerenja, među svojima.

 

Nakon ovih jedinih za mene konstruktivnih razgovora osjećam se dobro. Pun samopouzdanja, dobre energije, jasnijih viđenja. Vajran je Vajranu do sada na mnoga pitanja odgovorio. Puno više no što je logičnih odgovora došlo sa raznih strana. Milijun puta više. Što znači da je ova moja strana milijun puta bolja od svih ostalih strana zajedno. Pa mi se živo fućka za sve strane. Što ne znači da neću mahnuti rukom. Svim stranama. Ako sam od volje. I to mahnuti na pozdrav.

 

Jasni i jednostavni razgovori. Još jasniji odgovori. Da i ne. Moja jedina istina. A zabava? Ona traje. Jer sve van mene je cirkus. Obožavam cirkus. I filozofije. Posebno one zasnovane na povjerenju. Coperfield hypnosis… filozofije.

 

Pokušao sam. Ali nije išlo. Jer Vajran samo Vajranu vjeruje. A sve ostale voli. Uvjetno, bezuvjetno a i nikako. Jer ljubav je sve, kao i raspon svega. Što uopće nije važno. Važno je da je. Uistinu, postoji vrlo malo kompleksnih pitanja, važnih pitanja. Osim mene. I to je to. Primarni interes. I jedino važno pitanje.

 

Sasvim logično. Jer i u diplomatskoj, kao i u svakoj drugoj školi se uči da je nemoguće efikasno rješavati vanjskopolitička pitanja prije nego se riješe unutrašnje stvari. Ne rješava se (jer i zato) jer se ne zna kako. A ne zna se i čemu. Da se zna, riješilo bi se. Ovako se petlja. Sa drugima i sa svime. Pa se komplicira. Što rezultira dobrim ulovom. U mrežu. Što prije ili kasnije na neki način završi samoupecavanjem. Koliko god trenutno drugačije izgledalo.

 

Sasvim je jasno a i zdrava pamet izričito nalaže da je bolje pecati nego biti upecan. Ako netko ne misli tako, ja ću ga upecavati. Do u beskraj. Ima da poludi gore nego Sizif. I upucati ako treba. Na zahtjev.

 

Je li sada jasno zašto ima više onih koji bi rješavali vanjskopolitička pitanja? Ili po onoj narodnoj, o metenju tuđeg dvorišta. Jer (uvijek taj jer) kada se tuđe dvorište mete, ništa ne treba raditi. Samo gledati.

 

Kopati treba, kopati… jer vlastiti stil kopanja je sve. Kakav god bio. I stil i znoj. Bolje se posoliti znojem nego da netko drugi soli svoje. U moje. Sve starokineske… Uostalom, zašto sam ne bi okopao svoju njivu. I što me može spriječiti? Lijenost, netko, bilo što? Ne.