…e pa, evo piše u knjizi da je potrošačko društvo jedna od najvećih kontroverzi (kontro što...) današnjice. Malo sutra. Nije, već je sve jasno. Troši onaj tko ima a tko nema, taj bi trošio ali ne troši jer nema. I usput zavidi onima koji troše. I ne samo da zavidi već i mrzi te kritizira trošenje u smislu da poistovjećuje isto sa onima koji troše. Što i je tako, ali nije tako ako znamo da se sve troši ali iz oblika u oblik. i ne samo to, još i laže jer tvrdi lažno da niti mrzi a ni zavidi.

 

Problem je dakle u obliku (zbog njenog oblika je često i u glavama problem). Nekom se jedan te isti oblik sviđa a drugom se taj isti oblik ne sviđa (tako i face kao dio glave). Ako pretpostavimo da su oblici okrugli onda je sasvim jasno da dvije loptice tucaju jedna drugu. I ne samo da tucaju jedna u drugu nego obje i jauču. I naravno, u nastojanju i želji da ne bude tucana, jedna loptica moli gliste drugoj loptici. U nadi da će je gliste izjesti kad je ova ne može do kraja potucati vlastitim oblikom i otporom. I to zato jer ne postoji dovoljan otpor. Nedostatak otpora, nedostatak je revolucionarne energije koja jedina može mijenjati oblike. Dovoljno je naime nasilna. Zato čekić, zato revolucija, zato loptica više nije okrugla već je tucanjem pretvorila oblik u jajasti.

 

Lopta ili kugla, čekić ili revolucija, trošenje je sasvim sigurno vezano za obilje. kao što je sigurno da je jaje nastalo tucanjem (gore objašnjeno).Trošenje podrazumijeva porast potrošnje, ovaj uzrokuje porast proizvodnje a sve zajedno dovodi do obilja. To bi bila neka definicija, okvir. I nema nikakvih problema dok slika nekome ne izađe van okvira pa mu utrne u oko. A utrne u oko samo ono čega je više od vlastitog. Onda se to zove zavist. Zavist dakle izaziva dio slike van okvira. Ono u okvirima je podnošljivo. Ono u okvirima je isprogramirano na način da postoji konsenzus koji govori o tome da neka utvrđena racionalna vrijednost ima positiva aspekt.

 

Drugim riječima, o potrošnji i potrošačkom društvu se ne bi govorilo kada bi jedan kupovao jedno jaje a drugi dva jaja. O tome se počinje govoriti kada jedan ima za kokoš a drugi ni za jaje i kada onaj koji nema ni za jaje ne zna kako kupiti kokoš. Legalno naravno. Iako u ovom slučaju i jednom i drugom pada na pamet teza o krađi kokoši. Jedan misli da drugi ima kokoš jer je kokoš ukrao a drugi misli da je bolje da je prvi ukrade nego da cvrči bez i jednog ili sa jednim jajem. Sa primislima o krađi kokoši, javljaju se i isplivavaju negativni aspekti pretjerane potrošnje ili samo potrošnje. Nastaje kokodakanje. Tko kokodače, zna se.

 

Jer, što je naime pretjerano i u odnosu na što? Koliko jaja na koliko kokoši i tko je taj koji to utvrđuje i kojom mjernom jedinicom. Nema toga a ni te mjerne kao ni jedinice. Kako god, preko potrošnje, jaja, kokoši, zavisti i mržnje, a sve zbog ponznatog konsenzusa kojeg su izmislili oni koji gledaju očima a ne pipaju obilje, došli smo do pojma: ekonomski red i psihologija. To znači da onaj koji nema poludi na onog koji ima. Ta riječ i čin, (to poludi), to je psihologija koja se ne tiče onog koji ima. Kako znamo da količina stvari koje smo izgovorili o drugima označava količinu vlastite nesreće, dolazimo da su oni koji imaju možda za jaje a nemaju za kokoši, ipak nesretniji. Da nisu, ne bi kokodakali.

 

Što treba učiniti, treba li išta učiniti i kako se postaviti? Kako pomiriti kokoš i jaje? Ništa ne treba činiti. I uopće se ne treba postavljati. Treba pustiti onoga koji hoće kokoš a ima jaje, neka ga to izjeda kao i dozvoliti onome koji ima kokoš neka ima i peradarnik ako mu je to drago pa neka se izjeda u kokošima ako mu je do toga. Ako mu nije, neka mu je jedna kokoš. Ionako se samo radi o dva oblika oblika loptice koji se tuckaju u istoj opni. Koliko god jedna mislio da je kokoš, nije. Kao ni onaj koji teži kokoši, to nikada neće biti.

 

Čovjek nikada neće biti kokoš koliko god i što god kljucao. Radi se o čistoj umišljenosti i jednih i drugih. Eto, toliko za danas o potrošnji, potrošačkom mentalitetu i materijalizmu. Valjda je jasno da nema veze sa zdravom pameti. Ne samo pojmovi već i težnja.

 

Eto, toliko od mene, pa da vidimo što vi imate za iskokodakati. A da… još samo da nadodam da je svatko koji je ikada kupio ijednu knjigu koja ničemu nije poslužila, žrtva konzumizma i kao takav ranjen… kako knjigu tako i svaku drugu stvar kako i relikviju ili bilo što a i koje ničemu ne služi. Nekom je nekada nešto povjerovao i taj ga je lupio oblikom u oblik. Naj-kraće rečeno, muda labudova.

 

(vajran sjeda…)

 

Dana 02.11.2011. na Institutu za zdravu pamet. Pohvatao zapisničar i njemu hvala...