Evo kako sam jednog dana postao ljubavan. Svatko tumači na svoj način. Ispada da ima milijarde načina i milijarde tumačenja. Ispada ali nema. Radi se o izmišljanju. Izmišljanje je način da se podeblja vlastita pamet sa ciljem da se postane kao veći. Sasvim nakaradna radnja srodna tovljenju.

Danas imamo nešto što se zove virtuala.  Da li nam je to trebalo ili ne, da imamo virtualu, sasvim je drugo pitanje. Danas imamo i banke. Trebaju li nam ili ne, to nije tema. Imamo i vrijeme. Treba li nam vrijeme? Ustvari, to su pitanja koja sam si postavljao kada sam promišljao kada sam pokušavao saznati treba li mi ljubav. Kakve veze ima ljubav sa tim?

Banka, vrijeme i virtuala su u svom korijenu jedna te ista stvar i funkcioniraju na identičan način. Kao što čovjek ima deset prstiju, tako na svijetu ne postoji stvari više od deset. Sve preko deset je kružni zamah sa obije ruke i nema veze sa životom. Dakle, izmišljeno je. Kada shvatimo kako funkcionira deset primarnih stvari, izraslih iz jednog tijela, tada počinje zabava. Ili vitlanje oko prsta jednim tijelom svim i svačim.

Nekada nije postojao  pojam virtuale ali to ne znači da nije postojala ni virtuala. Po principu da je bolje biti sit nego gladan, da je bolje imati nego nemati, a i po čistom bankarskom principu, stvorena je nekad davno prva na svijetu postojeća banka, banka vremena. Sa prvim virtualnim novcem. Vremenom kao vrijednošću. Pohrana u bankama, u želucima u sjećanjima, sve djelovima spomenutog tijela. Tovljenje kao cilj.

Kada sam prvi put razmišljao o bankama bio sam neljubavan. Isto mi se desilo kada sam prvi put promišljao vrijeme, kao i kada sam promišljao virtualu. I došao do zaključka da se radi o istoj stvari. Jer, kad god nešto izaziva isti osjećaj, isto je. Neljubavan, pihhh...

Prema ovoj logici, došao sam do zaključka da stvari postoji onoliko koliko i osjećaja i mogu se nabrojiti na prste, a prsti su dio jednog tijela.  Ostalo je izmišljeno.