Ja se čudim. Jako se čudim. Čudim se kao i svemu, tako i mišljenjima. Onim mišljenjima koja neprestano ponavljaju jednu te istu misao i onim očima koje pilje u jednu te istu misao. Jako se čudim. Čudim se tom tunelu bez kraja. Pejzažu bez širine. Vlaku koji stoji. I odbojnošću prema planinarenju koje je vođeno mišlju da se slučajno ne bi stalo na zabranjeno brdo i sagledalo dolinu. Pa se palo ili ugušilo. Kao da je na svakom brdu rijedak zrak koji guši. Kao da se sa svakog brda pada. Kao da je sve straz. Kao da je a nije. Kao da nikada nije smišljen kotač i konop. Da bi se ljudi vješali i kotrljali.

Uvijek jedno te isto. a kao da nije. Kao da je riječ promjena prokleta a nije. Jako se čudim. ali stvarno jako. Čudim se obrascu po kojem se misli. Uvijek jedno te isto. Njiva ovdje, njiva tamo, magla oko njiva i sve osim tih par njiva u magli. Tužna dolina. Jadni ljudi i jadni pejzaži. Iako rodni. Iako i u pustinji raste kaktus. Tu i tamo raste, tu i tamo bocne. Čudim se nabodenima koji ne žele da ih bocne.

Uvijek iste novine. Koje god. I jako se čudim onima koji čitaju uvijek te jedne te iste novine. I knjige. Čudim se i divim. Čudim se mišljenjima da novine nisu uvijek jedne te iste, da su knjige različite, a divim se papiru. Neki su materijali jako izdržljivi. Čudesno izdržljivi. Kao i ti koji čitaju. Tj. ljudi.

Čudesno. Kao i mišljenja usidrena poput tankera koji nikako da shvati da ploviti može jedino morem. A kako da shvati kad nema mozga. Čudno da nema. Misaono tapkanje po uvijek jednom te istom je kaljužasto mišljenje. Kao što je i meketanje blejanje. Čudim se. Kako su samo u pravu. Divni su. Jako se čudim. Čudo božije. Kao i što se čude oni koji pojma nemaju. Ali baš... ono... jako. Divota.