Mnogi o mnogo čemu imaju mišljenje. Mnogo je toga odnekud palo na pamet pa se ima. Svega se ima. Svakako, nema se mišljenje o onome što nikada nije palo na pamet. Svašta dakle ima na pameti, nešto poznato a nešto nepoznato. Nepoznato ostaje nepoznato a poznato ne mora biti spoznato. Imati mišljenje o nepoznatom kao i poznatom od bilo kuda, van spoznatog od nas samih, obično je lupetanje. A da se lupeta, lupeta se. Sve u šesnaest pa puta mnogo puta i puta bez kraja.

Svega se ima i silna je zbrka. Klasifikacija i sistematizacija se javljaju kao potreba da sređuju napadanu zbrku.  Nepojmljivo i dalje nitko ne razumije. Ne može se razumijeti ono čega nema, iako i dalje svi značajno kimaju glavicama. Jer, kao i navodno, razumijeli su. Razumijeli su moju glavicu ništa. Era kupusa u glavama traje i dalje.

Mišljenje je mišljenje, prosudba je prosudba. Mišljenja ima kao u priči. Sasvim nebitno. Prosudbi ima malo. Jako važno. I jako lično. Svaki je čovjek slučaj za sebe i simbol sebi samom. Tako je i njegovo mišljenje simbolično.

Što je simbol od čovjeka isimbolizirao nebitno je koliko i njegovo mišljenje. Ono što je bitno, bitna je prosudba. Kao što se kroz i sa ustima rade mnoge radnje, tako se ustima izriču mišljenja. Zato je dobro držati jezik za zubima. Što u suštini predstavlja neizricanje mišljenja. Što se prosudbi tiče, njihov prateći element je zdrava pamet. Što se manifestacije zdrave pameti kao pratećeg elementa tiče, manifestira se kao bilje i obilje u svakom smislu i pogledu. Kao i u svakom oku koje vidi. Ostalo je slijepo. Pa ne vidi.

Što god tko mislio, spoznavanje ne trpi mišljenja. Pa bi bilo dobro da si mišljenja svatko saspe u vlastitu simboliku. I da njima simbolizira sebe. Što znači neka se sam guši u onome što želi objasniti drugima. Što opet dovodi do dobrih prosudbi.  Bez mišljenja i razmišljanja. Što se ponašanja tiče, dovoljne su kazne. One se izriču sa prosudbom i bez razmišljanja. A da se izriču, vidljivo je. I ukidaju.