Da je najteže biti onim što jesi, a to je dvonožac koji plete mozgom, to je poznato. Da je cijeli trik u tome kako obaviti tranformaciju onoga što čovjek jeste u ono što bi čovjek trebao biti, i to je poznato. Ono što nije poznato, to je što će iz toga ispasti i kada. A i gdje će se poroditi i što. I od koga. A tako je bilo jednostavno.

Čovjeku je bilo dano da se slobodno snalazi. U svrhu slobodnog snalaženja, sve je bilo dopušteno i ni od koga sankcionirano. Ni na koji način. Osim od čovjeka samog. Čovjek je čovjeku bio sve i točno se znalo tko, kada, zašto i čemu. Ako je išta bilo nejasno, čovjek je čovjeku objasnio. Ako objašnjenje nije bilo dovoljno, onda se klepalo. Čovjek čovjeka. Oči u oči. Pa tko koga. To je čovjek bio. Svi isti.

A ono što čovjek sada je, to je usmjereno biće u svrhu nečijeg nepoznatog interesa. Njemu nepoznatog. I čovjeka i interesa. Pa sada nemaš koga u oči a ni u glavu. Jer neznaš za njega i n evidiš ga. Tako se kroz vrijeme oči u oči, pretvorilo u vrijeme oči u fantoma. Nema se koga više klepit a nema se kome ni objasniti. Ima samo da se bude svrhom. Bez poznatih razloga i bez smisla. Upravo tome sve danas služi. A sve je sve. Za razliku od sve koje je sve, čovjek nije čovjek. Jer da je, bio bi čovjek i gotovo. Ne bi bio netko bez mozga kome netko treba da mu plete svojim mozgom.

Pitanja nema, nijedno pitanje ne postoji. Čovjek u osnovi sve zna dok ne počne slušati o onom za što mu je rečeno da nezna. Svaki za sebe zna sve. Što ne vidi, osjeti. I tako sve dok mu ne zavaraju oči i zatupe osjete.  Svaki za sebe u dubini sebe ima opciju da raščereči na neki način onog koji mu nešto tupi a što ovaj neće ni čuti. Ili možda i hoće ali mu se neda. Jer čovjeku se u osnovi neda. Kad ne mora. Tu je nastao problem, tu je uzrok današnjeg nepostojanja čovjeka. Prekomjerno tupljenje. Ili pitanje sa pretpostavkom.

Da mu sunce kalaisano tko je prvi to upitao a da nije bio tresnut. Tada netresnut danas kaže da je biti čovjekom filozofirati, zamišljati, umišljati. Taj tada netresnut od drugog čovjeka danas obrazuje i odgaja. Da ne bi bio tresnut. To je taj duboko usađen strah nastao ustrašenošću od tresnuća. I to je taj strah koji je vragu brat.

Što reći? Da su oni ukakani strahom nekako i na neki način uspjeli početi odgajati i preodgajati one koji straha nisu imali. To opet znači da je izvor svakog odgoja, strah. To opet znači da je svaki odgoj kontaminiran. Eto zašto opcije doživljavaju poraze. I neće nikada ni pobijediti. Jer neće.

Ništa nastalo iz straha ne pobjeđuje. Ništa nastalo ni iz čega, a to znači smišljeno, isto tako. Pitanje je samo vremena dokle će se opcije propovijedati. Strahu mora doći kraj. Jer ga ustvari nema. Kao što nema nijedne smišljotine. To je ono što svaki čovjek duboko u sebi zna. A kada nema straha, ničega nema. Ni ljubavi, ni propovijedanja, ni seruckanja. Ni trebalo bi ovako a ni onako. Nema ni ovo ti je loše a ni ovo ti je dobro. Nema ni propovjednika. Sve je to čovjeku višak. Čovjek koji je čovjeku višak. I čovjek koji je sebi višak. Kao i onaj koji je višak i Bogu a i vragu crnom. Što opet znači, sebi i drugom. Iznijete su dvije verzije. Te dvije verzije spojene u jednu, one su blizu...

Sve zbog onog koji je umislio da ne može sam pa krade Bogu dane a čovjeku vrijeme. Čisti lopovluk. Ovdje nastaje treća verzija, koja spojena sa one dvije čini jednu u kojoj su sve tri blizu.