Ovo je doba, kao uostalom i svako doba, nasuprot većini mišljenja, doba kotla i kotlokuhara. Kombiniraju se sastojci i kuha se. Svi se kuhaju i sve se kuha osim onoga koji miješa kutlačom. Ili žezlom. Sve neki novi recepti koji bez obzira što ne posjeduju sastojke na koji smo navikli, nailaze na one bez smisla za okus, odnosno na one kojima se jelo sviđa bez obzira kakvog je okusa. I je li pomalo bljutava. Ovo je doba vjerovanja u kuhare i kotlove, kao i paru koja se kao nusproizvod kuhanja uzdiže stvarajući svakakve oblike u kojima se vidi i u koje se zuri. Vidi se i rasplinjava se. Proroci i gledanja. A kotlovi i dalje pare, jela se i dalje smišljaju.

Redovi kušača čekaju u nadi da je upravo to jelo kojim je moguće za vjeke vjekova utažiti poriv žderanja. I to bez amputacije crijeva, bez guma i slamčica. Marketi su nekada bili svuda, prije njih nekakvi manji dućani ne baš svuda, supermarketi su sve veći i nadsvodili su sve. Proizvode se i prodaju sve veći i sjajniji kotlovi i sve privlačniji i brojniji sastojci koje ubacivači u kotlove neumorno ubacuju i kuhaju li kuhaju. Pari li pari. Od silne pare više se ne razabire tko je viđen gore a tko dolje, tko je blažen, tko ukuhan a tko samo oparen. Ne razabire se ni tko se opario. Jer, ako nema onih koji su se oparili, zbog čega supermarketi, kotlovi i sastojci. Sve su to mjesta za oparivanje. I rasparivanje. Jer nikada naime nije bilo da se netko opario a da istovremeno nikoga nije rasparao. Ili raspario.

Kritika lonaca, kuhara i blaženih nije dobrodošla. Supermarkete svi pozdravljaju sa oduševljenjem i bez kritike. Nitko ne prosvjeduje. Nitko nikada nije prosvjedovao. Umetanjem dragog Boga u kotao i njegovim isparavanje van kotla spriječena je svaka demonstracija. I gunđanje. Zdrava pamet ubijena i zakopana kao spomen-kamen temeljac na kojem je dominatna struktura ponovno izgradila sebe. I ovako preoblikovana opet radi što je uvijek radila. I tako imala sve više. Sve ostalo, koje je na strani koja se zove manje, pri kotlu je i socijalnoj kuhinji. I istoj pomoći. Svijet se bliži kraju i treba ga spasiti. Ta je rečenica oduvijek stvarala redove pred kotlovima. Posuda bazirana na predrasudama.

Najstariji zanat nije onaj zanat koji je zanat u kojemu se daje onako kako se daje. Širom i raskrečeno.  Najstariji je zanat kuhar pri kotlu. Drugi najstariji zanat su kotlokrpe. A najstariji red ne stoji pred kućom, makar je javna. A ni pred crkvom. Najstariji je red, red pred kotlom koji kuha li kuha a oko u pari vidi li vidi svakakve percepcije. I glože se oko kosti. Kako god i sa čime bila skuhana.