Tako glasi jedan od najpoznatijih starokineskih epitafa, toliko star da je čudno kako se kamen na kojem je isklesan nije rasuo u čudnovatu prašinu. Nije se rasuo u prašinu ni čudan kamen do njega o kojem će kasnije biti čudnih riječi. Čuđenje epitafu, kao i kamenu, jako je veliko. Isto je tako čudno da je nemoguće utvrditi tko se kome više čudio, epitaf vama ili vi epitafu. Ili ja svemu. Čudno.  A jako je čudno da se to čuđenje još uvijek izražava.

Na epitafu do ovog, postoji još jedan još čudniji na kojem piše: dokle tako? Čudno, zar ne? Isto tako, nejasno je kojem se nadgrobnom natpisu više čuditi. I ne glasi li poruka: dokle da izražavam svoje čuđenje vama? Konstatacija ili pitanje? Čudno. Jako čudno.

Inače, gorespomenuti epitaf je izazvao toliko čuđenje u starih kineza da stoljećima stari kinezi ništa drugo nisu radili nego se čudili. navodno su ostali čudni do danas. A višestoljetno čuđenje je izazvalo toliku pomutnju u narodu da je novonastalu situaciju trebalo riješavati zakonima. Sve to zbog jednog kineza koji je čudno poginuo na način da mu je cigla pala na čudnovatu glavu. Pa se začudio prije smrti. Na trenutak. I time izrazio čuđenje prisutnima. Za ostalo, nije bilo vremena. epitaf je isklesan mjesec dana poslije i u miru sa vremenom.