Jednom davno, iza sedam gora na svakoj od kojih su rasla tri čempresa, postojala je zemlja lažova. Bila je to zemlja onih koji nikada nisu govorili istinu i koji su čak i salatu zvali drugim imenom. U toj je zemlji laž bila obavezna. Ukratko, od laži se živjelo. Tom je zemljom predsjedavao jedan koji je sam za sebe rekao da nije ne samo iz te zemlje nego da nije i sa ove planete.

Svaki put, kada je sunce izlazilo, našao se netko tko je rekao: “Ajmeeee, kako lijepi zalazak.” A navečer, kada je mjesec zasjao jače od bilo koje lampe, uvijek se našao netko tko je izustio: “Kmeeeeeeee, kako je ova noć tamna, ništa se ne radi.”

Ako se slučajno u toj zemlji laži ikada itko nasmijao, ako su ga čuli, odmah se našao netko tko je upitao: “Ajme jadni jadniče, što ti se lošeg dopalo?”

Svakog koji nije bio u stanju u djeliću sekunde izreći laž, degradirali bi za stepenicu niže u društvenoj hijerarhiji i tako sve do posljednje klase, depilatora jajeta. Takvi su za kaznu osam sati dnevno, u potpunoj izolaciji,  morali tražiti dlaku u jajima. Ostatak su dana prebirali po jajima ne tražeći dlake. Isto u izolaciji.

Desilo se ponekad i da je netko zaplakao. Kada se to desilo, obično je netko rekao: “Kako originalan tip, uvijek veseo i spreman na šalu.”

U toj su zemlji vino zvali vodom, stolicu izmetom i sve tako redom riječi, preokretali su.

Biti drugačiji od ostalih, to nije bilo dozvoljeno ali tako su navikli da je sve to tako da su se svejedno razumijeli. Jednog dana, u toj zemlji lažova, našao se jedan čovječuljak koji taj kod laži nikada nije pročitao a nije za njega ni čuo i bez ikakvog poštovanja išao je okolo-naokolo i nazivao dan danom, noć noću, bijelo, bijelim a crno crnim. Krušku je zvao kruškom a jabuku jabukom. Salatu salatom. Nije nikada izgovorio ni jednu riječ koja nije bila istinita i u skladu sa onim što je vidio. Jedne su ga noći zatvorili u ludnicu.

“Lud je kao šiba, on uvijek govori jedrenjake.”

“Neeeee, ne. To ne može biti banana.”

“Časna prešana tiječ, čuo sam vlastitim nogama.”

"Ako ja vidim palmu, hrast je."

"Nije vino jer je bijelo."

…te su se i slične riječi čule u svakom razgovoru u zemlji laži.

Ljudi zemlje laži, odlučili su pozvati petsto i jednog profesora da bi snimili mozak tog čovječuljka. Stručni je tim predvodio čuveni doktor, nauka, Iridij zajedno sa svojim pomoćnikom, dr. Majom, zagovornikom i bibliografom aktualnog predsjednika.

Rezultati ispitivanja čovječuljkove čudne bolesti redovno su objavljivani u najčitanijem listu “Večernja laž.” Da bi zadovoljili narodnu znatiželju, čovječuljka-koji-je-govorio-istinu, izložili su u nelogičnom  zoo vrtu u jednom čelično-armiranom kavezu, odmah do logičnog zoo vrta depilatora jaja.

Što se tamo, u i oko kaveza dešavalo, to je sada manje bitno. Bitno je da se virus istine počeo širiti zemljom. Liječnici, policija, intelektualci i vojska činili su što je u njihovoj moći da zaustave tu epidemiju. Ali, ništa se nije dalo učiniti. Od najmanjeg do najvećeg, od najmlađeg pa do najstarijeg, svi su govorili da je kruh - kruh a jabuka, jabuka. I tako se na kraju desilo da su čovječuljka oslobodili iz kaveza i postavili za predsjednika države.

Stari je predsjednik istog trenutka nestao. Onaj tko mi ne vjeruje, ništa nije razumio.

Dr. Giovanni V. Cosmatto

(prepričani autentični povijesni dokument dobijen mailom iz Italije, original dostupan na zahtjev….)