Dao bih sve da znam dobro pjevati. Kao Karan naprimjer. Dao bi i svo svoje karanje za Karanov glas. Ali, to što neznam pjevati, to što nemam glasa ni sluha, ne priječi me da ponekad ne zaurlam na sav glas.

Kako sebe previše volim da bi si išta lošega radio, obično urlam drugima na mjestima gdje drugih ima u što većem broju. Ne dopuštam nikom da urla u moj glas. Postoje trenuci u kojima mi nedostaje auditorij. To su ti trenuci. Tako je bilo jednom u jednom kafiću. Stao sam usred kafića i zajaukao na sav glas jednu od Karana. Milina i divota. Nije prošla ni minuta i već sam bio u duetu. Nakon još jedne minute prišlo je društvo koje je rundalo za stolom u kutu i evo okteta. Shvatili ljudi da je to jedini način da me podnesu. Vlastito jaukanje se stopilo sa nekoliko dobrih glasova i tog trenutka se loše pretvorilo u dobro. Opće dobro.

Treba pjevati. Kao što treba čitati i knjige. Iz informativnih vulkana kao i iz priča duhovnih budala izbija poplava gluposti i u velikoj smo opasnosti da nas zahvati geblesovsko ispiranje neurona. Sa vrha piramide vidi jedan koji ne pjeva ali zato u piramidu stane budala koji pjevaju kao u priči koji svi redom tumače što onaj sa vrha vidi a ne pjeva.

Mogućnost da nas zageblesavi knjiga, manja je. Što se tiče ovog mjesta, mogućnost da nevještog vulkanologa zahvati vruća lavina, isto je tako velika. Zlo i dobro. Pjevao ne pjevao. Karan ili ne Karan. Želimo li dakle shvatiti zlo i dobro duhovne mase koja se rola poput debelog napuhanog mjehura nošenog udarcima teških seljačkih cipela i vjetra, nećemo ništa učiniti budemo li papigasto ponavljali Babinku, Babajku, Krmotićku i nosili kapu ličku. Isto tako, nisu svi koji nose kapu ličku, ličani. Neki je nose ne iz patriotskih razloga, već je nose zato jer su karakterno zaličkani. Rekao bi narod, spičkani.

Isto je tako jako važno shvatiti duhovnu snagu seljaka koji pjeva svoju pjesmu u birtiji na ne više od kilometar od kuće.  Ogromna je snaga u tome pa makar pjesma bila Karanova. Jednostavno su ogromne životne vrijednosti sadržane u takvom aktu. Mogli bi takav akt nazvati i opći akt ili javno općenje. I to uz Karana. Savršeno. Ogromna duhovna snaga u javnom općenju. Prava fešta-babinka.

Želimo li konačno saznati gdje leži zlo i ludilo sistemskog uništavanja ljudi, treba svjedočiti i tom i takvom općenju iz kojeg jednostavno izvire um i srce i oplemeniti Karanovu patnju u smislu da iz toga proizvedemo novu kvalitetu. Tako je nastala urlopjevna terapija na karu i kajlu, sasvim novi pristup u psihologiji kojim će i kojim su izliječeni mnogi. I to bez napijanja i opijanja ičim.

Što želim reći? Želim reći da se vlastito naricanje bez imalo muke može utopiti u oktetu. Grupa a nikako masa. Sve što valja masu, nacizam je. I on je valjao masu. I geblesao.