Čitam, kao čitam i pitam se što u stvari a što van stvari i kojih stvari radim, a da pojma nemam. Jedan kaže da brinemo, drugi pita kako to da nikoga nije briga a treći kaže da ćemo se od brige razboljeti. Koga tako voljeti i je li bolje brinuti ili ne brinuti? I kako bi to mogli povezati sa ne biti. To sam čuo a ne čitao. I zviznuo. Jedan priznaje problem, drugi kaže da se od problema obolijeva a treći se čudom čudi kako to da netko ne vidi problem tamo gdje on vidi problem i gdje sasvim sigurno je problem. Najveći problem, najmanje vidi.

Samo bez panike, vrijednost je vrjednija no ikad. Što u stvari znači ne priznavanje problema i ne viđenje stvari, što u stvari znači ne brinuti o ničem? Čitam, čitam i čitam. Neki kažu da to znači biti zdrav a drugi u tom zdravlju vide bolest. Ili, u najmanju ruku nesposobnost gledanja. Kakve su oči boje i u kakvoj kondiciji, to nitko ne pita. Da im mamicu.

Da bi shvatio pitanja, obratio sam pažnju na male kaki mušice koje me oblijeću u svakom položaju kapaka. Koja je kaki mamica a koja tatica, ne vidi se. Svakako, kaki muha je ključ razumijevanja. Da je to tako, dokaz je da je jedna od tih kaki mušica, tvz. vinska mušica, svakako pijana bez obzira na spol,  bila ključna u stvaranju i razumijevanju genetike. Genetika je vrlo važna stvar iz grupe ostalih stvari. Gledajući našim očima, te se mušice legu relativno brzo a gledano nečijim drugačijim očima i ljudi se isto tako izlijegavaju sporije ili brže. Ovisno o tome gdje se vrši lijeganje u odnosu na položaj onoga koji gleda, kao i gdje je on. I obratno. ovisno napola o tome kako se izvrne kod lijeganja.

Kako spojiti kaki mušice, genetiku, vinske mušice i lijeganje? Relativno lako ako je sve relativno. Ako nije relativno, mogli bi obratiti pažnju na štetne efekte i u njima naći poveznicu, mamicu svih mamica mušičjeg i mušičavog roda. Svi prijete tim negativnim efektom, da im mamicu mušičju. Ako te relativno ne opali, opali te efektom i to negativnim.

Čitam, čitam i čitam. Opaljivanje i listanje. Zatvaram polako i nježno svoje kapke nad okicama, kad ono… tekstovi se opet pretvorili u žutomrke mušice. Ima ih stotine a možda i milijune. Da imam strpljenja, sasvim bi izvjesno znao broj. Ovako, neizvjestan broj mušica oblijeće li oblijeće. Otvaram okice. Opet tekstovi. Opet čitam. Ovaj puta o mrkim mušicama. Kaže ovako… sve se one legu na trulim podlogama i nema šanse da izrastu veće od tri milimetra. Trebam stroj za brojanje neubrojivo beskonačnog. I šubler.

Opa… sinulo mi. Čitam dalje… pretvaraju svoju hranu u polutečnu masu. Opa, opa la. Jednoga se dana u populaciji mušica pojave deformiteti. Populacija se smanjuje. Sve je manje normalnih mušica i sve su manje kaki. Opa, opa, opa… mušicama su se skratila krila u tolikoj mjeri da ne mogu letjeti. Zatvaram okice. Brigo moja prijeđi na drugoga.

Gledam muhice kako nepomično lebde. Što da im radim a da ne bude problem ni briga? Koga briga? Briga brigu o životu. Briga o životu je zbrinjavanje deformiteta na efikasan način. Ta rečenica iz jednog starokineskog zakona o skrbi o životu i životima daje za pravo. Tog je dana stvoreno pravo. Iz te rečenice. I deformitet. Pa, tko prav a tko deformiran. Život postoji i dalje. Mušice isto tako. Bile one krilate ili bile one ne krilate. Ne prijeđe li briga na drugoga, nema gdje otići.