Da, stvarno? Zašto ti je um tako brbljav i nespokojan. Zašto toliko luta? Zašto bježi odavde u druge svjetove ili se bavi ovim svijetom? I što ćeš učiniti vezano za pitanje? I koje to veze ima sa bilo čime.

Istom logikom možemo postavljati pitanja vezana za hranu. Vezana za disanje. Vezana za bilo koji pokret i oblike kretanja. Vezana za pokrete očima i za gledanja. Primarna zadaća osjetila nije da budu zatupljeni. Primarna zadaća uma je da bude brbljav, da bude zaokupljen. Primarna zadaća ruku je da rade, nogu da hodaju. Primarna zadaća dlaka je da rastu a srca da kuca. Ljudi navikli na rad, prestanu li raditi, oni umiru. Ljudi navikli na brbljanja, oni moraju brbljati. To je njihov život i u tome nema ničeg lošeg. Um ako je brbljav, brbljav je. Bolje nego slinav ili kokodakav.  Što uopće nedostaje ako u masi vrlina jedna nije savršena? Ama baš ništa.

Loše se pojavljuje onog trenutka kada netko koji manje brblja počne predbacivati onome koji više brblja. On koji je rekao, on je to loše. Problem se javlja kada netko koji manje radi počne zamjerati onome koji više radi. On je taj problem. On je osamljenik koji primjećuje jer nema pametnijeg posla, jer nije zaokupljen sobom a ni ničim osim da primjećuje što drugi radi. Brblja li ili ne brblja. Kreće od točke da je brbljavost problem pa širi bolest.  

Biti ili ne biti brbljav, uopće nije pitanje. U krajnosti, to je samo gubitak energije. Čovjek, ako je ima dovoljno za tu namjenu, može je rasipati do mile volje. Posebno ako su mu izvori obnovljivi. Pravo pitanje glasi o čemu brbljati a o čemu ne brbljati. Samo, to je već pitanje zdrave pameti.

Nešto što nikada nisam radio, nikada nisam izlagao javnosti moje planove, moje nade kao ni moja duhovna stremljenja bilo kojeg oblika. Samo tu ne valja biti brbljav. Ostalo,  raspali brate. Pa tko podnese, podnese.

Već dugo znam da svako otvaranje prema van neće ni u kom slučaju pomoći ispunjenje željenog a neće ni nikog na svrsishodan način potaknuti na napredak. Svako sumnjičenje ili nevjerovanje ima snagu koja može usporiti moje napredovanje. Istom logikom, svako moje blebetanje izloženo nevjeri, usporiti će moje blebetanje. Super.

Isto je i sa ljudima posvećenima bilo čemu. U žaru svog uvjerenja nastupaju prema van oduševljeno iznoseći svoje spoznaje i saznanja ne znajući da su naštetili svom cilju proporcionalno snazi upućene im sumnje ili nevjere. Koja je uvijek veća od povjerenja i vjere. Zasada. Dosezati svoje vlastito ja i ispunjavati svoje najskrovitije i najveće želje, čovjek može samo na način da šuti, da radi i da primjeri svjedoče za njega svojim postojanjem nakon čega će on svjedočiti u tišini svojim primjerima. Tu nema brbljanja.

To ne znači da ću išta sputati, to ne znači da ću biti neiskren prema ljudima koji me okružuju. Jednostavno se radi o tome da njihovo razumijevanje ovisi o mojem povjerenju i iskrenosti. Najprije prema sebi. Pa je to razlog za šutnju. Tu je kvaka. To znači da znam da je najprije na dnevnom redu pronaći sebe samog i pozicionirati se na nadohvat cilja sa jasnom željom da ga dosegnem, to znači da ću šutjeti i da imam na šutnju pravo dok ne dohvatim cilj. A i kasnije. Ostala blebetanja kao ni ikoje brbljanje, sasvim su nevažni. Kome smeta, neka ode u pećinu. I, što uostalom radi u mojoj blizini? Sjebana mu je ta neka karma kada ga je na to osudila.