Kao u panonskoj baladi, tek u jesen otkriju se prave boje krošanja 

 

posvojivši sve raskoši prolivene s bezvremenske božanske palete;

 

šapnuše već dozrelom divljem kestenu neka zaustavi sva moja lutanja,

 

a jedno davno ljeto poput krijesnica ugradi u prisutnu potku sjete.

 

 

 

Jedino u toj čudesnoj slici, samo naizgled bez svog sadržaja i okvira,

 

umjesto svih likova i imena, tko zna kada od mene zaboravljenih

 

mogli ste niknuti svi vi i moji, kao čudesna stabla sjećanja i mira

 

opet vraćena u ulozi sigurnog štita da odvojite lovce od progonjenih.

 

 

 

Večeras ste ovdje samnom zajedno, svi jednako značajni i moji,

 

pristigli iz pradavnih dubina već oproštenih i otpuštenih sjećanja,

 

sakupljeni ste tu da bih konačno i ja, znajući, mogao razumjeti

 

sve vaše uloge što su me uzdigle do ovog konačnog preobraćenja.

 

 

 

Svatko je od vas posebno stablo, a ipak cjelinom prošlog i sadašnjeg

 

ugrađeno u prašumu, proteklim življenjem, pomalo istrošenog mene;

 

svaka od vaših grana nosila je u sebi poruke jedinog i  posvemašnjeg,

 

u svakom su njihovom njihanju sve moje tuge i sreće ostale obilježene.

 

 

 

Neki ste bili hrastovi kamenog debla, satkanog od iskri mudrosti iskona

 

pod čijim sam krošnjama sigurno rastao u vlastitim traženjima i znanju;

 

netko me je od vas nježno svojim krilima breze štitio kao iz srca iznikla ikona,

 

a netko je kao čempres, svojim usponom i mene vodio zadanom poslanju.

 

 

 

Nerijetko znao sam usnuti u kosama, lahorom probuđenih, riječnih vrba,

 

uljuljan u snove što su sva buduća putovanja mogućim i stvarnim činile;

 

često su me vrhovi borova spriječili da skrenem na prašnjave puteve krda

 

okružujući me svojim iglicama ljubavi, od tuđih hladnoća i mrazeva me štitile.

 

 

 

Ni sam ne znam koliko puta je breza moje brojne pogreške znala isplakati,

 

dok sam ja srljao ka bakljama sirenskim upaljenim u crnilu okružujućih tmina;

 

rijetko kad  bijući svjestan kako me je uvijek svojom ljubavlju znala dočekati

 

i biti sigurna luka za moje galije ukotvljene nakon orkanskih životnih širina.

 

 

 

Čak i neki kaktusi sa čijim sam sokovima znao preživljavati žeđi pustinje

 

što su, mada rijetko, svojim bodljama ipak prijetili neznalcu njihove nutrine,

 

bijahu dargocjenost na karavanskim putevima bez ičije pomoći i tuđe milostinje

 

i često jedina izvjesnost prije dočekanih oaza i njihovih izvora modre bistrine.

 

 

Svi vi moji skupljeni u ovu  večer, kao neke sve manje mi neizvjesne postaje,

 

vi koji ste bili dragocjenim kompasom u mnogim neizvjesnim lutanjima u sutra,

 

samnom ste u ovoj zahvalnosti za mnoge, samo zbog vas sazrele spoznaje;

 

imate posebno hvala za ovu vjeru u izvjesnost preporađanja uvijek novoga jutra.