Sveobuhvatna uzbuna, čiji smo svjedoci zadnjih mjeseci, izazvana pojavom dosad nepoznate vrste virusa, kako sada stvari stoje, još dulje vrijeme neće prestati. Upravo činjenica nedovoljnog poznavanja „neprijatelja“ s kojim se ljudski rod susreo, sugerira da će započeti sraz čovjeka i virusa trajati mnogo dulje, nego li dobar dio medicinskih stručnjaka nudeći svoje optimističke prognoze, pretpostavlja.

Iz dana u dan sve preplašenije ljudske jedinke, sa sve većom zebnjom iščekuju vijesti koje bi im signalizirale da se započeti sukob približava kraju. Očekuju sa zebnjom hoće li na njemu čovjek biti konačnim pobjednikom.

Većina takvih optimističkih očekivanja i intimnih želja, temelji se na – za sada – još uvijek stidljivim najavama imunologa i zdravstvenjaka o pripremi novih cjepiva. Koliko će se od tih najava stvarno i istodobno ne previše kasno za očekivanja preplašene populacije realizirati u praksi, ostaje tek da se vidi.

Međutim, ako je bilo što izvjesno i sigurno, činjenica je koja proizlazi iz samog temelja započetog modaliteta i postupka obrane.

Naime, koliko god postupak cijepljenja kao opće prihvaćeni standard imao realne mogućnosti usporavanja započetih infekcijskih procesa, to još uvijek ne znači da će se u njihovoj konačnici pokazati dovoljno dobrim obrambenim mehanizmom na strani ljudi. Polazeći od generalnog pristupa u kojemu se željeni rezultati postižu ili uništavanjem minijaturnih agresora putom njima inkompatibilnih agenasa, ili podizanjem na višu razinu obrambenih sposobnosti organizma, to još uvijek ne mora značiti i konačno rješenje uspostavljenog problema. Ponajviše stoga, jer se cjelokupni sustav takve obrane zadržava i održava na uvijek istoj procesnoj razini… onoj trodimenzionalnoj materijalnoj.

Imajući u vidu da područje bilo kojeg procesa u prirodi nikada nije omeđeno samo vlastitim granicama optimalnosti tijeka njihovih sačinitelja i obrazaca, ovakva pretpostavka ima svoju nespornu logičku osnovu.

Sve, u biti, započinje (i traži odgovarajuće razumijevanje) pravilima koji jednako vrijede na razini svemirskih galaksija i na razinama najmanjih stanica bilo kojeg od bioloških materijalnih organizama.

Sve, poput točke početka i kraja kruga – podsjetimo se – kreće i vraća se na vlastiti procesni početak bez obzira o kojoj je od razina njihove objave riječ. Vraća se u okvire nekoliko generalnih načela i procesnih uvjeta koji jednako vrijede i na samoj razini Univerzuma.

U takvim generalnim pravilima, na prvom je mjestu „kretanje“, na drugom „interakcija“. Pri tomu se oboje objavljuju putom sveobuhvatne forme „polja“ i njihovim mrežnim povezivanjima.

Da li je u određenom slučaju riječ o Univerzumu kao cjelini postojanja, ili se možda  radi o nekoj od njihovih formi objave, na bilo kojoj od njegovih ravni, sve jedno je. Sve što postoji, postoji kao Polje… ono energetsko, strukturira od svjetlosti i svijesti same.

Nikada neće biti previše, naglasiti kako će riječ uvijek biti o polju koje se sa svim razinama i oblicima objave Cjeline uvijek povezuje na jedan jedini mrežni način. Tek tada i tek s njime uspijeva dosegnuti strukturu na kojoj će se po prvi puta objaviti i bilo koja od osnovnih ili početnih procesnih razloga postojanja… uobličenih u njegovu  prvu inicijalnu funkciju. Objavljuje se kao prvi stvarni razlog vlastitog postojanja, proizišlog iz zajedničkog načela sve-inteligencije.

Pri tomu je nepotrebno naglašavati, da je takvim modelom istovremeno omogućeno i uspostavljanje „Jedinstvenog Informacijskog Polja“ u kojemu „ništa“ nije početkom ili krajem „nečega“, jer je Sve početkom i krajem Svega.

Na taj način svako od „niže postavljenih“ polja unutar strukture onog neposredno višeg, zaokružujući pretežitost vlastitih formi i funkcija, ne prestaje biti, koliko pod njegovim direktnim informacijskim utjecajem, toliko i pod globalnim utjecajem Jedinstvenog Informacijskog Polja.

Na taj način omogućeno je svako od Polja (bez obzira na razinu kojoj strukturno pripada), razumjeti i kao odgovarajući Sustav. U njemu se svatko očituje u svakom; svatko sadrži sve.

Zbog toga je „Sve uvjetom Svega“… ponajviše jer se Sve događa kroz procese (tj. kretanje) i informacijske komunikacijske koridore. Sve se odvija kroz njihovu međusobnu interakciju, koja time postaje razlogom zbog kojega se o Polju može govoriti kao „području“ (odnosno „formi“) objave, sa svim njemu pripadajućim strukturnim dijelovima.

Oni – u svom razvoju od obrazaca, preko funkcija do procesa – ne mogu a ne očitovati se upravo kroz tako uspostavljene mrežne odnose.

Tada je posve izvjesno da se svaki od tih „dijelova“ na materijalnoj razini može očitovati i održavati kako na njegovom živom, tako i - samo naizgled – neživom neorganskom obliku.

Kada je već tako, jednako ne može biti dileme u njenu mogućnost mrežne objave i na razinama koje je čovjek nazvao „mentalnim“ ili „emotivnim“.

Usprkos njihovoj strukturno-frekvencijskoj različitosti oni će s materijalnom razinom uspostaviti zajedničko emulgirano organičko polje; u konačnici prepoznato kao Osobno polje čovjeka.

Taj interakcijsko-procesni rezultat istovremeno postaje temeljnim razlogom zbog kojega se ne bi nikada smjelo izgubiti iz vida neupitnost činjenicu mreže i njenih interakcijsko-komunikacijskih koridora… još i više, njenih razvojnih „mrežnih čvorova“.

Iz njih – u maniru nekima poznate subatomske „S-matrice“ – nastaju, traju i granaju se istodobno prethodne forme koje su u taj čvor ušle, ali i one koje su kao potpuno novi rezultat u iz njega izašle. I jedne i druge, činom svoje pojavnosti, ne prestaju utjecati na rast i razvoj pletiva realnosti koje kao svojim rezultatom stvaraju. Dakako, čine to sa svim njima pripadajućim i u optimalnim omjerima sačiniteljskih joj „dijelova“ u obliku formi i procesnih funkcija. Na isti način i „mreža“ procesnih koraka, faza i oblika, u konačnici biva sastavljana od polja, kao više ili manje složenih sustava.

Tada u njima prvi očitovani „obrazac“ postaje pojavni početni model svakog živog specijaliziranog morfogenetskog polja.

Njegova osnovna funkcija postaje temeljem za neophodne interakcije s drugim okružujućim poljima. Sve to, kao preduvjet njegovog samoodržanja na pripadajućoj dimenzijsko-denzitetnoj (odnosno, frekvencijskoj) razini postojanja.

Čineći prvi procesni korak unutar vlastite energetske membrane, kao skup interakcijskih funkcija konačno stiže i do prvotnog cilja u onoj narednoj, više od njega postavljenoj. Tako, iz odnosa u odnos, korak po korak uspostavlja i temeljni, samo njemu pripadajući proces. On, pak, preuzima ulogu sve-okružujućeg funkcionalnog inputa u sebi više uspostavljenih procesa.

Sve u svemu – a krajnje pojednostavljeno – lako je stići i do generalnog zaključka.

Po njemu, dovoljno je zaustaviti (ili usporiti) uspostavljeni interakcijski niz procesnih koraka, pa da se cjelina procesa promjeni. Ili u određenoj fazi potpuno zaustavi.

I tu – makar se činilo pretjerano dugim, no s puno opravdanja – priča o energetskom polju kao temeljnom obliku bilo čega u Postojanju, završava.

Započinje, međutim, ona s težištem na ljudskom biću i njegovom osobnom polju kao relativno stabiliziranoj objavi žive forme, strukturirane od svjetlosti i svijesti i njenom više dimenzijskom opstojanju na energetskoj spirali postojanja. Započinje i nastavlja se priča o  njenoj sposobnosti da voljno i s predumišljajem utječe na sebe i svoju okolinu.

Unutar ovakvog promatračkog kuta Osobno polje čovjeka – ostajući svojom ulogom „pod-polja“ unutar Morfogenetskog polja ljudske vrste zarobljeno uspostavljenim interakcijama i odnosima – u posjedu je krajnje fantastične sposobnosti.

Riječ je o sposobnosti samoutjecaja.

Riječ je o tzv. „samoodnosnoj-autokreativnosti“, iznikloj iz temelja sposobnosti konstitutivne svijesti da bude svjesna sebe same… da tako svjesna utječe i mijenja strukturu i funkcije osobnog polja, njegovih obrazaca i objava… osobnog polja koje kao pod-polje egzistira unutar višeg polja ljudskoga roda.

Usprkos tomu da je i Polje ljudskoga roda svojevrsno pod-polje u pripadajućoj dimenzijsko-denzitetnoj razini, činjenica ove sposobnosti ničim nije dovedena u pitanje. Upravo suprotno.

Više nego ikada potvrđuje ona generalno načelo „Sve-odnosa Svega sa Svime“ unutar nespornosti Jedinstvenog informacijskog polja, kao polja svih potencijala i objava.

Obzirom da samoodnosna-autokreativnost, kao izraz koncentrirane forme svijesti na pripadajućoj razini vlastite objave, istovremeno određuje strukturu i sadržaj svake od „realnosti“, ona joj u potpunosti i funkcijski pripada. Čineći to, na način da poput svojevrsne kristalne prizme „prelama“ energetske silnice koje ju okružuju i s kojima stupa u interakcijske odnose, uspijeva uspostaviti i strukturu pod-polja nazvanu „vlastitom realnošću“.

Time i ta „realnost“ (interaktivno uparena s njegovim subjektivnim doživljajem istine), u konačnici postaje globalnim subjektivnim doživljajem tog – moglo bi se reći – jednako „kristaliziranog“ dijela osobnog polja. Njegovom „istinom“, ponajviše. Stječući specijalizirani i odvojeni naziv „ljudski um“, to pod-polje sa sposobnošću samoodnosne-autokreativnosti postaje glavnim obilježjem svake od ljudskih individua.

Postajući – u doslovnom značenju – prvim preduvjetom koji omogućuje održavanje njegove kristalizirane tvorevine, istovremeno omogućava i prvu pojavu svjesne volje.

Stoga nije potrebno dodatno naglašavati kako se taj sve-kreativni postupak – usprkos egzistiranja potpuno različitih motiva za svoj nastanak – događa i razvija bez ikakvih prethodnih ograničenja i uvjeta.

Jedini pravi izuzetak time ovisi od visine napona (tj., već spominjanog denziteta) tog pod-polja uma.

U ovisnosti od njega, realnosti (ili „Ja Jesam“) uvijek se događaju, održavaju i mijenjaju kao rezultat doživljenog i ugrađenog u strukturi osobnog polja, čime on postaje zauvijek upisan i zapamćen u njemu. Tada je potrebno tek relativno malo mentalnog napona da se i s najvećih dubina te strukture, zapamćeno podigne na dnevnu razinu praktičnog uma.

Na taj se identičan procesni način, svaka od novih doživljajnih i misaonih formi povinuje prethodnim željama. One, nastale kao jednostavni proizvod različitih „dubinskih želitelja“ proizašlih iz temeljnog nagona za pripadanjem Cjelini motivirane su potrebom za nesmetano održavanje njihovog subjektivnog osjećaja sigurnosti. I, dakako, snažnog osjećaja ugode (čitati: koherencije) koje iz takvog osjećaja redovito proizlaze.

Novostvorene procesne forme koje potom slijede, poput doktrina ili dubinskih atavističkih vjerovanja, ne prestaju s uplitanjem na nastavak započetog proces kreacije. Na žalost, ne samo jednog njegovog dijela, već na njegovu cjelinu. Zbog svoje neupitne ograničenosti ti „umni proizvodi“ ne bivaju sposobni interaktirati s cjelinom vlastitog osobnog polja, a kamo li s njime zajedničkim.

Kako trenutačno nije riječ o globalnim potencijalima samoodnosne- autokreativnosti ljudskoga polja, dovoljno je spomenuti da mu se težište održava na notornosti njenoga postojanja. Održava se na činjenici njenih krajnje pojednostavljenih sposobnosti promjene ili utjecaja na uspostavljene odnose sa svojom okolinom.

Imajući u vidu neupitnost „polja“ kao svekolikog oblika postojanja; uvažavajući načela sve-kretanja i interakcija, konačno postaje moguće govoriti o onima koje su zadnjih mjeseci iskazala pogibeljnima za cjelinu ljudske vrste.

Osim brojnih nepoznatih i nespoznatih, virusne i bakterijske razine ovoga puta su prioritet o kojima treba govoriti.

 

 II DIO

 

Da bi se takav pristup omogućio potrebno je opet se vratiti na svojevrsni početak svega. Ovoga puta od Osobnog polja ljudske individue.

Uz puno uvažavanje spomenutih načela i strukturnih zakonitosti Svepostojanja, opis tog polja ipak zahtijeva i spominjanje  nekolicine njegovih temeljnih specifičnosti. Sve to, u cilju boljeg i jednostavnijeg razumijevanja njegovog funkcioniranja.

Na prvom mjestu njegova je strukturno-procesna zaokruženost zahvaljujući prethodnoj uspostavi svojevrsne difuzne energetske membrane

Premda u vječitim interakcijama sa svojom okolinom, Osobno polje čovjeka uvijek je podređeno svim zakonitostima cjeline kojoj svojom pretežitošću pripada. Na prvom mjestu, neograničenosti njegovih strukturnih dijelova.

Različitošću svojih frekvencijskih obrazaca unutar sebe, ono je uspostavilo nekoliko temeljnih funkcionalno-operativnih (ali i strukturnih) razina… poput one „fizičko-materijalne“, „emotivne“ ili „mentalne“. Pri tomu svaka od njih i dalje ostaje sačinjena od vlastitih pod-razina, pod-polja, odnosno temeljnim gradbenim elementima s njihovim temeljnim funkcijama.

Već taj podatak upozorava kako je bilo koji od njih, usprkos svojoj relativnoj samostalnosti, zbog činjenice pripadanja Jedinstvenom informacijskom polju, u tom višem okruženju ili organičkoj cjelini, naprosto primoran uvažavati i sve njegove procesne zahtjeve.

Naime, ako se  bilo koja od  njenih „viših postavljenih sačiniteljskih struktura“ uspostavlja kroz uvjet „Tri velika K“ (ali i funkcionalno-strukturno rastrojava u slučaju njegove odsutnosti) tada jednaki pristup mora vrijediti i za svaki od onih niže postavljenih. U konkretnom primjeru, virusa ili bakterija.

Onda, kada Koherencija, Kompatibilnost i Kapacitivnost - kao elementi „tri velika K-a“ - uvjetuju svaki oblik povezivanja i njegovog održanja na nekoj razini objave, izvjesno je da izostanak ili poremećaj uspostavljene im ravnoteže neupitno utječe na stabilitet i funkcionalnost strukture promatranog zajedničkog polja promatranog organizma. A može i obrnuto; kada njihovo povećanje (čitati: frekvencijskih obrazaca) aktivira napon s posljedicom njegova uzdizanja k višim koherentnim zonama. Još i više; s posljedicom „zgusnuća“ i jačanja membrane tog polja. Zbog toga se stječe i mogućnost govoriti o „višem stupnju njegovog zdravlja“; ili još i više, o „višem stupnju njegove duhovnosti“.

Uvažavajući da je , s druge strane, Sve-postojanje strukturirano od Svijesti - u njenoj aktivno-svjetlosnoj ili pasivno-energetskoj objavi - nestaje problem razumijevanja (ili ponavljanja), da je razina na kojoj je „Svijest Svjesna Sebe Same“ upravo taj, do sada neshvaćeni mehanizam.

Kao mehanizam, on je istovremeno  i jedina tehnologija ukupne procesne promjene bilo kojeg od Osobnih polja čovjeka.

On je jednako njegova snaga, koliko je i njegova moć… ili bilo koje od njegovih razina i njenih dijelova.

Zbog „sve-informacijske organičnosti“ globalnih razina, ili njihovih dijelova uspostavljene im procesno-informacijske strukture osobnog polja, postaje izvjesno (neupitno, još i više) da razina emotivnih obrazaca može snažno utjecati na pripadajuću materijalnu strukturu ljudskoga tijela. Na opnu osobnog mu polja kao cjeline, također. A još i više, kada se u uspostavljeni interakcijski proces po inerciji uključi i misaono-mentalna razina. Pozitivno ili negativno, sve jedno je. Samoobrambeno ili napadački, također.

Cijela priča može ići toliko daleko da - zahvaljujući svom proizlaženju iz  Jedinstvenog informacijskog polja – ovaj proces odnosa i samo-odnosa može ići još i mnogo dalje.

No, također se može ići toliko daleko da „Svjesnost Svjesna Sebe Same“ u strukturi osobnog polja, putom Samoodnosne-autokreativnosti i njenom „neznalačkom inherencijom“, naruši već uspostavljenu organsku strukturu… onu, nastalu s osnova „Božanskog softvera“ po kojemu je to polje i ljudsko biće kao njegov izraz sastavljeno.

Na sreću, usprkos takvoj „koautorskoj inherenciji“ s razine ljudskoga uma - i njegove  specijalnosti istovremene samodnosne „pozitivno-negativne“ kreativnosti i utjecaja – cjelina uspostavljenog procesa egzistencije nikada i ni u čem ne utječe na uspostavljeni generalni zakon i model „sve-polja“.

        On će, kao takav, uvijek podrazumijevati da ista globalna informacijska forma (usprkos neograničenosti oblika svojih pojava)  jednako postoji na razini Cjeline i njenog najmanjeg „dijela“. Jednako, kao što se cjelina polja svijesti može sadržavati i u svojoj najmanjoj točki.

U primjeru čovjeka i njegovog osobnog polja rečeno se manifestira da je i ono strukturirano na način, da će i njegov najmanji funkcionalni dio na fizičkoj razini objave (stanica) imati istu strukturu i povinovati se istim globalnim zakonitostima.

No, ne i samo to.

Premda materijalna ona je istovremeno pravi primopredajnik emocija i misli koje se aktiviraju na razinama iznad nje. Čini to zahvaljujući svojoj osnovnoj strukturi od svjetla i svijesti.

Međusobnim procesom 3K-povezivanja, stanice ne dijele samo svoja prethodna iskustva, već s osnova njih, kristalnim mrežama strukture vlastitog polja stečenog znanja direktno utječu na više uspostavljenu strukturu domicilnog polja. One u njeimu istovremeno šire u sebi sadržan doseg svjesnosti. Time, poput specijalističkog organičkog konglomerata razvijaju i područje pripadajuće svijesti na razini zajedničkog organskog polja kojemu kao gradbena opeka pripadaju.

Rastući unutar  svog energetskog „balona sve-svijesti“ omogućavaju onom zajedničkom lakše informacijsko povezivanje i uključivanje u više emulzijske razine Postojanja. Da se pri tomu ni ne naglašava kako time u zajedničkom, jednako raste i njegov samoodnosno-autokreativni potencijal i moć… opet, s istim pozitivnim reciprocitetnim efektom i na samu stanicu.

Premda se može činiti začuđujućim i nelogičnim, ista činjenica upozorava kako nema niti može biti ničeg neobičnog i čudnog da je i na tim najnižim fizičkim razinama moguća interakcija i s najsitnijim živim objavama materijalne razine. Riječ je o bakterijama i (kako sve veći broj stručnjaka vjeruje) o njihovim „proizvodima“ virusima.

Generalno gledano, riječ je o staničnoj sposobnosti da se u takvim kontaktima pod određenim okolnostima spušta i onkraj zamišljene granice koja dijeli živu i neživu prirodu. A da stvar bude još čudnija, jedan od takvih „graničnih kamenova“, baš su virusi.

Ta, samo naizgled uspostavljena kontradikcija, ne dira u uspostavljenu sposobnost stanice da dijelove nežive prirode kao gradbene elemente, putem hranidbenog procesa, koristi za vlastito održavanje.

S takvim procesom, osim jednostavnog održavanja vlastite strukture, ona istovremeno održava svoje informacijske koridore upravljene daleko iznad domicilnog polja. Čini to, ako ni zbog čega drugoga, ono da bi putem njih znala kako te gradbene elemente iskoristi za svoj opstanak i funkciju… da bi opet, u nekoj vrsti konačnice uspostavljala i održavala samoodnosnu ravan najvišeg  biološkog polja u čijem je sastavu.

Tim se procesom paralelno manifestira i svaka od njemu pripadajućih opni polja… strukturiranih od najgušće uspostavljene zone najviše koherentnih mu čestica sačinitelja.

Tada ta energetska difuzna membrana, osim što postaje temeljnim obilježjem i uvjetom stabilnosti cijeloga polja, svojom konstitucijom, poput pravog energetskog zida, sprječava vanjsku penetraciji svih njemu previše inherentnih polja.

Tada, kada se pod interakcijskim utjecajem viših razina osobnog polja pojačava stabilitet i konzistencija stanične opne, automatski se po jednostavnom procesnom slijedu pojačava i polje svakog pojedinog organa. Potom i cijelog organizma.

Tada ta cjelina odrađuje još jedan od svojih globalnih zadatak. Radi se o zadatku da, zbog ukazane potrebe na staničnoj razini, povećava stvaranje obrambenih antitijela koja ostalim stanicama pomažu u nastavku održavanja osnovne im funkcije. Na taj se način cijeli proces ponaša reciprocitetno; kada njegovo stabiliziranje na mikro razini osobnog polja polučuje efekt stabilnosti i koncentracije na njegovim najvišim mentalno-emotivnim razinama. I opet ponovo, obratno.

No, sve se to događa po jednim i svakako glavnim preduvjetom. Događa se pod uvjetom da samo polje utjecajima onih više postavljenih ne bude poremećeno u svojoj frekvencijskoj stabilnosti. Ili – baš kao u slučaju čovjeka – ne bude narušavan i narušen njegovim vlastitim samoodnosnim mehanizmom.

Naime, neupitno je da njegovi ponajviše mentalni, ali jednako i emotivni frekvencijski obrasci s više razine osobnog polja, imaju moć postati stresnim i samorazarajućim mehanizmom. To su uvijek, kada suprotni skladnim obrascima njega kao cjeline postaju pravi detonatori za samourušavanje njegovog energetskog obrambenog zida.

U takvim okolnostima mogućnost penetracije sveokružujućih inherentnih obrazaca ne samo da raste, već postaje izvjesnost. Izvjesnost je tu u aktiviranju jednako inherentnih utjecaja s posljedicom ozbiljnog narušavanja prethodno uspostavljene funkcije i procesne stabilnosti cjeline osobnog polja.

Tada se i za slučajeve samourušavanja i za one penetracijske, može postaviti jedan jedini zahtjev.

Potreba je to za maksimalnom aktivnošću kojom će se stanje inherencije umanjiti i povećati stabilitet membrane.

Dakle, kao svojevrsna sinteza i rezime sveg dosad spomenutog, riječ je o neophodnosti uspostavljenja novog frekvencijskog stanja cjeline osobnog polja.

Unutar zaključka o neupitnosti interakcijskih procesa na jednoj, a samoodnosne-autokreativnosti na drugoj strani, postaje jasno da se rješenje nastalih aktualnih problema ili poremećaja, također može tražiti i na sasvim drugoj strani i procesno-interakcijskoj razini ljudskoga polja.

Uza sve uvažavanje cijepljenja i cjepiva - kao nesporno efikasnog postupka u kojemu njima aktivirane domicilne bjelančevine nadvladavaju one u strukturi uljeza - bilo bi odista bahato i neodgovorno za potrebe borbe na mnogo široj fronti, ne iskoristiti i sve raspoložive obrambene mehanizme i oružje. Takvo što je neupitno, pa makar se radilo i o povećanoj aktivaciji frekvencijskog utjecaja sa spomenutih viših razina osobnog polja čovjeka… onih, koji  omogućuju povišenje na razini polja mentala, a koje istovremeno utječu i na stabiliziranje razine na kojoj prevladavaju emotivni obrasci. A kada to mogu u „visini sebe“, tada još i više mogu u vlastitoj „dubini“.

Na toj razini (već je naglašavano) Svjesnost Svjesna Sebe Same pretvara se u jedini stvarni i nadasve uspješan samoobrambeni mehanizam. Postaje svojim stabiliziranim visokim naponom obrana, kako od unutarnjih neskladnosti, tako i vanjskih ugroza s nižih, osobnom polju inherentnih razina. U konkretnom slučaju virusa i bakterija.

Zaključak o neophodnosti ojačavanja i adaptacije membrane osobnog polja u želji sprječavanja vanjskih negativnih utjecaja, tada može ostaviti otvorenim samo jedno jedino pitanje.

Kako to činiti?

Kako aktivirati, provoditi i na optimalnoj visini napona osobnog polja održavati neophodnu konzistenciju njegove obrambene opne? Kako njenu difuznu sposobnost koristiti da je u inherentnim okolnostima održi što dulje zatvorenom?

Unutar spoznaje i notornosti sveopćih informacijskih interakcija i pripadajućeg samoodnosno-autokreativnog mehanizma, mehanizam tog dijela polja svijesti trebao bi ponuditi nimalo nedostižan odgovor.

Sve, naime, može započeti najjednostavnijom individualnom odlukom svakog pojedinca!?

Odluka je to o neophodnosti promjene dotadašnjeg stanja; ojačana elementima stvarne volje, da se željeni proces osnaživanja obrambene funkcije kontinuirano provodi.

Jedino bez čega se nikako ne može, svakodnevni je rad na vlastitom polju.

Hoće li se on kao procesna tehnika u globalu nazivati „meditacija“, „molitva“ ili „rad na samomu sebi“, sve jedno je.

Svaka od tehnika, svaka od metoda, svaki od procesnih pristupa jednako je dobar, pod uvjetom da ga korisnik doživi kao „svoju“, samo sebi pripadajuću. Jednako je dobra, pod uvjetom, da se za nju svakodnevno odvoji odgovarajući isječak dnevnog vremena i da se baš njime započne mijenjati dotadašnja dnevna inercijska rutina.

Odmak (kao svojevrsna izolacija) od dnevne rutine funkcioniranja i standardiziranih uobičajenih misaonih aktivnosti, uvjet je početka i održavanja željene nakane.

S jasnom odlukom vlastitog uma o njegovom „guranju“ u stranu i nadilaženju (ma kako to kontradiktorno zvučalo) učinit će se prvi odsudni korak u željenom smjeru.

Potom trebaju uslijediti novi koraci k napuštanju dnevne rutine.

Najmanje dva puta dnevno (ujutro i predvečer) potrebno je ući u potpunu izolaciju od ostalih ukućana, a ako njih nema, jednostavno se povući u najmirniji dio stana u kojemu je najmanja mogućnost da „putnik“ na početku i trajanju svog putovanja bude bilo čime ometan.

U narednih dvadesetak minuta (najmanje) započinje se i provodi neka (od raspoloživog bezbroja) meditativnih tehnika ili proživljenih molitvi.

Naglasak na uvjetu „proživljenosti“, postavljen je kako bi se izbjeglo papagajsko i površinsko ponavljanje riječi, bez ikakve identifikacije s njihovim stvarnim sadržajem i smislom.

Onda kada je putnik „sam sa sobom“; onda kada je osobna svijest izolirana od vanjskih utjecaja, ostajući stabilnom unutar točke „Ja Jesam“, postat će pravom početnom skretnicom s koje se vlakovi osobne svijesti mogu upućivati u bilo kojem smjeru. Postat će pravom potvrdom o ispravnosti odabranog smjera i po njemu započetog putovanja.

U tih, naizgled minornih, dvadesetak minuta, um kao najveći potrošač osobne energije, putom svojih stalno uzburkanih misaonih valova - zbog čega je i najveća prepreka nesmetanom toku čiste svijesti – bit će jednostavno odgurnut u stranu. Biti će, naprosto, nadiđen.

Umjesto da se uobičajenim inercijskim misaonim i emotivnim obrascima nesigurnosti i straha konstituira kontraproduktivno pod-polje inherencije (općenito stresa), a on održava stare i stvara nove neravnoteže u difuznoj membrani, događat će se nešto potpuno drukčije.

Umjesto omogućavanja umu, kao pod-polju da, usprkos neupitnoj nedosežnosti i nesavršenosti, svojim samoodnosno-autokreativnim mehanizmom nastavlja narušavati  neophodnu mu ravnotežu, osobno će  ga polje na neki čudesan način činiti naizgled odvojenim od sebe… kao što će ga istodobno činiti sve jačim i jačim.

Ako se ne izgubi iz vida sam pojam „difuznosti membrane“, mora se  tada podrazumijevati i njena sposobnost da se poput prave granice, po potrebi trenutka, otvara i zatvara. Činit će to na poznati „3K-način“ s ciljem održavanja uspostavljene „uravnotežene-neravnoteže“ između unutarnjih i vanjskih procesa i njihovih objava.

Ta (kako je subatomski fizičari nazivaju) „disipativna struktura“ u konačnici je istovremenim uzrokom (ili uvjetom) održavanja i svakog kretanja kao generalnog konstitutivnog načela Cjeline.

Onda, kada se kakofonično-kaotične frekvencije izazvane tim umom njegovim nadilaženje umire, može se po prvi puta očekivati da će dirigentsku palicu cijelog energetsko-svijes(t)nog oratorija preuzeti „Božanski softver“

Premda daleko od njegove spoznaje i poznavanja (što mu nimalo ne smeta da se iskazuje u svoj svojoj čudesnosti), zbog njega će svaki novi udah putnika i svaki novi trenutak njegova odvajanja od sidra vlastitog uma omogućiti da bude za korak bliže tom čudesnom kodu.

Tada, opet, neće biti potrebno naglašavati. kako će svaki od koraka za svoju posljedicu imati potpuno novu i idealnu opeku koja će se automatski  objaviti u strukturi putnikova osobnog polja. Objavljivat će se ona kroz njegov sve snažniji subjektivni osjećaj mira i samosigurnosti. Objavljivat će se i kroz posljedicu sve većeg umanjenja dotadašnjeg inherentnih valova u njemu… zbog toga i s neupitnom posljedicom jačanja njegovih obrambenih potencijala i zadržavanja optimalne razine napona opne oko njega polja .   

Taj „kap po kap- mehanizam“, poput čudesne klepsidre, s najviših razina Sve-polja svijesti, ulijevat će se u onu i najniže postavljenu frekvencijsku strukturu i u nju ugrađivati zrnce po zrnce (čitati: kvant) novih jednako fantastičnih svijes(t)nih opeka. Svakom od njih ojačavat će se i stabilizirati ravan na koju su dospjeli. A potom, i još mnogo više, podizati dotadašnju razinu koherentnosti i interakcijske sposobnosti svih pod-opni u sastavu zajedničkog im organskog polja… dakako, s konačnim efektom kojega se uobičajilo nazivati imunitetom ili zdravljem određene individue.

Tek tada će postati moguće govoriti kako će se na isti način ponašati i sva pod-polja u njegovoj strukturi.

Uz uspostavljeno optimalno održavanje i odvijanje pripadajućih im funkcija (pa i onih „obrambenih“) omogućavat će se isto i njemu kao organskom bio-polju.

Zbog realizacije takvog procesa, još lakše će se razumijevati opravdanost i funkcionalnost čak i onih efekata, koji inače nisu direktno povezani s ovom mentalnom tehnikom „odvajanja“ ili nadilaženje“ vlastitog uma.

Već pojava prvog pozitivnog rezultata, tom će umu ukazivati na neophodnost i njegovog voljno-svjesnog utjecaja na pripadajući mu mentalni isječak.

Svaki njegov, čak i minorni pokušaj svjesno usmjeren prema zoni višeg stupnja tolerancije s drugim pripadnicima roda i ulaganje dodatnog truda u smjeru njihovog dodatnog uvažanja kao pripadnika zajedničkog morfogenetskog polja, postat će snažnim doprinosom „od gore“ započetom procesu rekonstrukcije i promjene njega samoga. Sve će se to događati, premda je i taj „gornji“ inicijalni input došao u prvom koraku kojega je s osnova vlastite odluke i volje sam učinio.

Osim spominjanih „duhovno-meditacijskih koraka“, nježnost, osjećajnost u ophođenju i međusobnoj komunikakciji; sućut izražena i najobičnijim zagrljajem, u tom će procesu postajati sve snažnijim katalizatorom neophodnim za kontinuitet njegovog trajanja. Održavanja dosegnute mu optimalne razine napona, još i više.  Postajat će sve više, sve većim dodatnim izvorom snage u njenoj ulozi početnog informacijskog obrasca, koji je u stanju mijenjati i sam sadržaj cjeline procesa kojemu pripada.

Čak i prastara sentenca o među-uvjetovanosti „leptira i oluje nad oceanom“ - osim svoje uloge poučka o organičnosti jedinstvenog informacijskog polja - u konkretnom slučaju postat će najvišim dokazom opravdanosti njegovog započinjanja.

Stoga, što je moguće prema kraju svega reći osim da se upravo u ponuđenoj jednostavnosti nalazi rješenje i najsloženijeg procesa.

Moguće je, po tko zna koji put, ponoviti da: „početkom i najmanje promjene najsitnijeg dijela, započinje (i realizira se) promjena cjeline“.

Ovo tim prije; jer se ni u kojem slučaju ne traži previše.

Traži se tek, svakodnevnim  minimalnim trudom pretočenim u novu rutinu, obrasce s viših razina vlastitog osobnog polja privući i u graditi u njegov obrambeni mehanizam zasnovan na onim niže postovaljenim. I, dakako, nakon njega (posljedično) uspostaviti neku njegovu potpuno novu strukturu, kojoj virusi i bakterije neće moći ni prići.

Do te razine mogućim je jedini prepustiti se iščekivanjima da neki drugi „stručnjaci oficijelne znanosti“, kroz svoje više mjesečne pokušaje uspiju barem djelimice pokrpati poderanu energetsku opnu kroz čije rupe u ljudska osobna polja na njihovoj fizičkoj razini nadiru  minijaturni uljezi.

Pa ipak, ako se uspješan rezultat njihovog truda dogodi i mnogo prije od očekivanog, već notorna činjenica da vlastitim aktivnosti nastaviti uspijevati u smanjenu vlastite ovisnosti od drugih, vrijedit će i nadalje bezgranično.

Zbog rasta osobnog napona sve-svijesti u vlastitom polju svjesnosti generalno, postajat ćemo sve manje ovisni od njihovih (ne uvijek jasnih i ne uvijek opravdanih) „predvodničkih“ intencija.

Vrijedit će nam ta sposobnost mnogo više od početne intencije što bržeg nadilaženja uspostavljenog straha i nadolazećih neizvjesnosti.

Vrijedit će nam još i više, jer ćemo i mi sami cjelini polja kojemu pripadamo, vrijediti još i mnogo više.

Ako ne već za danas, postat će (bez ikakve dileme) dragocjenom za jedno ne toliko udaljeno „sutra“.

I konačno: vrijedit će ponajviše kao neprocjenjiva pomoć onim  aktivistima (koji je bezuvjetno žele ponuditi), a koji o ovakvom samoobrambenom mehanizmu i ne moraju imati previše majstorsko-specijalističkih znanja.

Vrijedit će im on čak i onim ortodoksnim drugima kada se u ograničenosti vlastitih spoznaja, izruguju njenim moćnim izvjesnim efektima.

Zbog toga bi i eventualno apriorno neinteligencijsko odbijanje ponuda ovakve vrste,  moglo značiti tek propuštanje prilike da se novi element ugradi i ojača stabilitet zajedničkog zdanja.

Sve je ionako, kao uvijek, bilo i ostalo stvar osobne slobode izbora.

  Slvomir Cune Miljević