UROCI, MAGIJA – ILI NEŠTO POSVE DRUGO?
Tada sam to preklapanje eliptičnih putanja različitih dimenzija, objasnio kao posljedicu njihovog „valno-oscilacijskog preklapanja područja koja svojom energetskom strukturom ne sačinjavaju glavninu dimenzije rezerviranu za opstanak ljudskih bića“. Zbog njihovog ekscentričnog eliptičnog kretanja, koje se sukladno zakonima Univerzuma odvija uvijek u istim omjerima i intervalima eona, naše i „gostujuće“ dimenzije postižu svoj perihel na dobro poznati srednjoškolski način „unije skupa“.
U takvim susretima vanjski rubovi dimenzijskog polja (jer se i Dimenzije također manifestiraju kroz formu polja) u međusobnom preklapanju, uspostavljaju potpuno novu energetsku zonu. Onako već, kako to rade dvije različite boje u međusobnom susretu. Posebno je to očito, kada se obije dimenzije nađu u istom potpuno vodoravnom položaju. Ne treba ni naglašavati kako je tada međusobna interakcija i najjača, a očitovana promjena najviša.
Za nas pripadnike ljudskoga roda, najpribližnija usporedba bila bi ona o vrućem ljetnom danu i gaženju veoma plitkog, no nadasve hladnog planinskog potoka. U takvim slučajevima, činjenica da se preko 95% našega tijela nalazi izloženo vrelini sunčevih zraka, neće ni najmanje pomoći u sprečavanju da se već nakon nekoliko minuta stajanja u vodi, jedva nešto dubljoj od naših tabana, poprilično prehladimo. Prirodni zakon o neophodnih 1% aktivacijske interakcijske komponente, tada se očituje u svoj svojoj istinitosti.
Za one koji se možda ne sjećaju o čemu se radi, recimo da je riječ o poznatih „1% magneta dovoljnog da magnetizira cjelinu željezne šipke“.
I baš se to događa zadnjih godina u višim razinama našeg prirodnog okruženja; jedino što se istovremenost djelovanja različitih dimenzija još (na žalost) nije dosegla svoj „vodoravni položaj“!? Rečeno ima značiti, da nas tek očekuju nova iznenađenja. No, kako je to ipak tema za jednu posve drukčiju priliku i priču, za sada je dovoljno podsjetiti se na evidentnu činjenicu baš sada postojeće reakcije.
Bez obzira što maksimum međusobnog interakcijskog rezultata još uvijek nije dosegnut, velika većina ljudskoga roda – za je i to potrebno naglašavati? – na novo promijenjeno i inherentno okruženje, reagira s visokim stupnjem nelagode. Ne, kao u ponuđenom primjeru s prehladom, već strahom i agresijom. I to, od dojenačke do staračke dobi; bez ikakvog izuzetka.
Pa ipak, niti to nije osnovna tema ovog zapisa.
U čemu je? U kreativnom potencijalu ljudi. U njihovoj sposobnosti da vlastitim misaonim procesom kao „aktivatorom“, i okolnom energijom kao „neutralom“, stvori i aktivira sasvim određenu sliku svoje realnosti.
U situaciji kada velika većina proživljava – počesto međusobno izmiješane – spomenute reakcije u svom osobnom polju, prirodan je nagon za traženjem odgovora na pitanje „što se to događa?“.
Sukladno jednostavnom i uobičajenom inercijskom slijedu razmišljanja, ako nagla promjena nije došla iznutra, vjerojatno je došla izvana.
Ne znajući o mogućnosti spomenutih utjecaja viših energetskih polja, što preostaje prosječnom ljudskom biću nego pomisliti na druga ljudska bića. Po jednostavnoj logici stvari, i ne može ništa drugo doli za tumačenje svojih osjećaja i stanja, odgovor tražiti izvan sebe.
Tada na scenu – u pravilu – stupaju negativistički mentalni obrasci; svi do jednog proizišli iz elementarnog nagona za samoodržanjem.
To, što se za njihovu aktivaciju mogu koristiti elementarne forme ljubomore ili zavisti nad tuđim imovnim ili zdravstvenim stanjem, ili bilo kojim od „stvarnih razloga ugroze“; to što se svaka od „škuža“ rađa u potpuno izracionaliziranom okruženju, za konačni rezultat kreacije (a i za nju samu), od najmanjeg je značaja.
Efekti takve mentalne prakse iz dana u dan bivaju sve očitiji, i sve više počinju sličiti na obrasce, makar koliko minorne u dnevnom životu, ipak veoma dobro poznate širim narodnim masama, jer su utkani u njegovo podsvjesno pamćenje.
Riječ je, dakako, o urocima i vradžbinama!? Razlika između njih, u jednoj je malenoj sitnici.
Dok se u narodnoj predaji i vjerovanjima radi o posve jasno izraženom krugu uzroka i posljedica, u našem konkretnom slučaju, stvarni uzroci (kao što je rečeno) zakopani su duboko dolje u području nagona, instinkta i nesvjesnog.
A ono što ne osvijestimo – brojni to znaju – vlada nama. Samo ono što smo osvijestili, možemo staviti pod svoj nadzor i upravu. Dakako, radi se o poznatoj ORP (osvijesti-razumi-promijeni) tehnologiji.
I što nam preostaje? Možemo li se boriti protiv frekvencijskih obrazaca nad kojima nemamo utjecaja. Na našu veliku žalost, ne!
Pa zbog čega onda tolika priča, ako je sve izvjesno i neupitno; ako smo posve nemoćni?
Istina je da kao ljudska bića ne možemo mijenjati frekvencijske obrasce koji nas izluđuju i mijenjaju, ali nešto ipak možemo.
Možemo ih amortizirati!!
Možemo ih djelomično neutralizirati!
Svojom vlastitom frekvencijom osobnog polja!
Možemo svojom voljom prestati dodatno ljuljati nestabilnu barku našeg osobnog polja, proizvodeći u njemu negativističke mentalne obrasce, koji sami po sebi nisu ništa drugo do samo jedna od brojnih mogućih vrsta inherentnih valova.
U bilo kojem od trenutaka u kojemu smo u stanju osvijestiti nadolazeći val ničim uzrokovanog straha, srdžbe na nekoga; bezrazložne panike, uznemirenog disanja nakon naglog skoka iz sna u javu; nagli agresivni poriv da nekoga udarimo, da ga opsujemo, želju da nekome „sve saspemo u lice“ – STANIMO! Nemojmo ODMAH ODJEKNUTI na nepoznato kucanje na našu nutrinu.
Postavimo si pitanje: „Što se to događa sa mnom; odakle stižu ti porivi i emocije“?
U tom prvom trenutku (i jedino u njemu) s tako postavljenim pitanjima imamo mogućnost, da iz uspostavljenog ODNOSA stupimo u zonu SAMOODNOSA. Nas, sa sobom samima.
U takvim trenucima, kada smo unutar gabarita vlastitog osobnog polja, prema svim vanjskim frekvencijama podignuta je neprelazna barijera!
Onda kada sami sebe pitamo, u fazi smo frekvencijskog obrasca „JA JESAM“.
Za one koji manje poznaju ovu vrst terminologije, radi se o području ČISTE SVIJESTI. A koliko neki od nas - koji smo uspjeli povremeno dolutati i do tih frekvencijskih razina osobnog polja znamo i pretpostavljamo – višeg frekvencijskog obrasca u Prirodi ne postoji.
Nadalje je put i lakši i otvoreniji. Svako od ponavljanja – poput najčistijeg pigmenta bijele boje – djelovat će na okolno područje iz kojega je izniklo i s kojime je u interakciji. A što može bijela boja, osim mijenjati i razblaživati nijanse okolnih tamnih paleta.
I, da se ne zaboravi; prvenstveno OKOLNO područje. U konkretnom slučaju, naše vlastito osobno polje!
A potom?
Potom već slijedi sinergija, slijedi kompatibilnost i koherencija početne rezonance…sve tamo do udaljenih visina globalnog polja ljudskoga roda.
Pa i dalje.
Možda čak, sve do faze praktične potvrde mnogima poznate narodne o „pobjedi do koje se stiže, samo ako se dovoljno dugo izdrži“. Zašto, uostalom, da ne?
I što još reći na kraju; sve je ionako bilo i ostalo samo obična sloboda izbora svakoga od nas.
Onima, kojima ovakva vrsta objašnjenja i poziva nije dovoljna, nadam se, više će koristiti tekst koji će uskoro uslijediti. Onaj, u kojemu ću pokušati pojasniti snagu i nemoć; sjaj i tamu najviše ljudske vrijednosti. Kreacije. I, naravno, elementarne zakonitosti na kojima počiva.
Dotad, do čitanja.