PREDGOVOR KNJIGE „UPRAVLJANJE ENERGIJAMA SUSTAVA“

Premda je početna zamisao bila da knjiga bude namijenjena osobama koje su već upoznate s osnovnim modelima upravljanja sustavima - bilo kroz procesna upravljanja kvalitetom sukladno međunarodnim normama, bilo kroz osobno poznavanje terminologije organizacijskih modela kao takvih – konačno je prevladao drukčiji motiv za njen nastanak.

On je sadržan u notornoj neophodnosti promjene postojećeg Društvenog sustava. I to, koliko njega kao cjeline, toliko još i više njegovih gospodarsko-političkih strukturnih dijelova.

To je i bio razlog  da si početni motiv u svojoj ulozi temelja – prvenstveno zbog sveobuhvatnosti i životnog značaja teme ali i evidentnih štetnih posljedica postojećeg modela – ipak nije mogao dopustiti luksuz da ostane unutar uskih specijalističkih okvira. Premda sama bit razloga za promjenu i nije previše komplicirana.

Krećući od činjenice čovjekovog egzistiranja unutar okvira sveokružujuće Prirode s jedne strane, i postojanja njenih načela i zakona s druge, lako se stiže  do početne premise.

Naime, ako ta Priroda putem svojih živih organičkih pod-sustava funkcionira sukladno spomenutim zakonitostima, posve je neupitno kako je i svaki od njih naprosto primoran funkcionirati na način sukladan njihovim zahtjevima.

Imajući istodobno u vidu sentencu koja – potvrđujući informacijsku jedinstvenost prirodne cjeline – upozorava da : „Jedan zakon mora istovremeno vrijediti na svim razinama, ili ga neće biti“, postaje jasno kako je ta dualistička vrsta međusobne uvjetovanosti, zapravo, osnovni uvjet bez kojega ne može postojati niti bilo što drugo.

Dijelovi uvijek pripadaju Cjelini, kao što i ona sama ne može, a ne biti izrazom njihove međusobne povezanosti; i s osnova nje nastale super-složene višedimenzionalne strukture.

Da Čovjek jeste pripadajućim (time i ovisnim) dijelom vlastitog prirodnog okruženja kao svojevrsnog sustava, također ne može biti dileme.

I upravo se tu stvara stvarni izvor problema. Jer Čovjek je i nešto posve drugo.

Sa svoje strane, Čovjek je također istovremeno super-složeno višedimenzionalno biće, makar je mnogo istinitije o njemu s tim atributima u posjedu  govoriti kao o „energetskom polju“.

Međutim, osim spomenutih atributa, Čovjek je kao jedinstveno prirodno biće istovremeno obdareno činjenicom „svijesti o sebi samomu“!? I to je ono što ga drastično razlikuje od svih ostalih „pod-polja“ i „pod-sustava“ u prirodi.

Sa sviješću u svom posjedu, ali i putem „procesa svjesnosti“ koji mu omogućuje uspostavljanje interakcijskih odnosa s pripadajućim dijelom Postojanja, on se po prvi puta očituje i u ulozi sukreatora vlastite realnosti.  Time i direktno utječe na svoje prirodno okruženje.

Pri tomu, nije potrebno posebno naglašavati, kako takva koautorska uloga istovremeno pretpostavlja i odgovarajući stupanj odgovornost za sve kreirano. Počevši od sebe samoga, preko neposredne prirodne sredine i okoliša, pa potom sve više i sve dalje, čovjek s organizacijskim formama koje je uspostavio u cilju olakšanja vlastite egzistencije, nesporno snosi i taj dodatni dio odgovornosti.

Upravo zbog toga, uvjet razumijevanja odnosa viših i nižih sustava kroz neposrednu primjenu jedinstvenih načela i zakonitosti, tim je načinom postao neposredan uvjet i njegovog vlastitog održanja i egzistencije.

S tako podijeljenim ulogama ni on sam jednostavno nema, niti može imati, mogućnost izbora ničega drugoga.

Ne može ništa, već da kao posjednik sposobnosti kreacije - prilagođavajući vlastite želje, ciljeve, planove i politiku - uspijeva u rastu i razvoju vlastitog društvenog sustava… njega, kao jednog od preduvjeta mrežne egzistencije Cjeline kojoj i sam pripada i sukladno njenim zahtjevima.

Shvaćajući tu „mrežu“ kao temeljni oblik očitovanja Cjeline i njen jedini oblik sve povezivanja - u kojemu se razlike javljaju samo kao funkcijske razlike polja u njegovom sastavu - on, kao preduvjet konačnog uspjeha, konačno uspijeva i u shvaćanju njenih osnovnih strukturno-funkcionalnih pravila.

A kada njih uspijeva shvatiti, tada mu još manje dopušteno da pobjegne od utjecaja prastare sentence koja drakonski upozorava da: „nepoznavanje propisa, ne ispričava“. To tim više, jer shvaćajući njih, konačno stiže i do razine razumijevanja „Osnovnih osobina prirode“.

S njima mu ona kao preduvjet i njegove egzistencije, neštedimice stavlja na raspolaganje bezbroj fantastičnih poklona i obveza. Od kojih je i dio ponuđen u obliku novo-spoznatih pravila mreže.

Prvo je ono, da:

-   održavajući sebe, on kao – moglo bi se reći – „osnovna jedinica kreacije“, u biti, održava, ne samo cjelinu Sustava kojemu pripada, već i cjelinu uspostavljenog im mrežnog povezivanja;

-   da bi se taj jedinstveni konglomerat uspijevao održavati u svom stvaranju i širenju, komponente u mreži kao operativnu neophodnost moraju posjedovati mogućnost promijene ili zamjene drugih mrežnih komponenata. I to, bilo s osnova njihovog „interakcijskog trošenja“, bilo s osnova njihove smanjene i neoptimalne funkcionalnosti;

-   za sve prethodno, svaki Sustav, putem vlastitih procesa, zahtijeva i posjeduje neophodnu Energiju.

Drugo pravilo mreže, pojašnjavajući prvo-uspostavljene zahtjeve, kaže:

-   svaki je Sustav sa svojim procesima, istovremeno mrežno strukturiran;

-  obzirom postoje pod-sustavi, moraju postojati i pod-mreže;

-   sve ulazne komponente (resursi – informacije) istovremeno su Hrana, Energija ili  „Gradbeni elementi mreže“;

-   strukturno-hranidbeni i energetsko-informacijski elementi, s ulogom funkcijskih  komponenti, osnova su aktivnosti i osnova opstanka mreže!

Iza ovakvog logicističkog niza notornih odnosa i procesa u prirodnoj strukturi, nužno slijedi još jedan od zaključaka, posebno upozoravajući i neophodan kada se radi od Društvenim mrežama i njihovim pojavnim oblicima.

Za mnoge možda neočekivano i nelogično, on će poručivati: „Što je veća potreba upravljanja sustavom, to je stupanj njegove složenosti niži“; premda bi se on mogao i drukčije postaviti, pa poručivati kako: “Viši stupanj upravljanja sustavom, govori o nižoj razini njegove organičnosti“.

Njime će takav Sustav zapravo govoriti o vlastitim „smanjenim sposobnostima autonomnosti, samorazvoja, samoregeneracije, samoregulacije i učenja“, što su inače temeljni atributi i elementi opstanka svakog od onih iz prirodne kategorije.

Imajući u vidu kako ista pravila važe i za Čovjeka i za njegove mentalno-duhovno-emotivne proizvode; znajući da su ta pravila tek površinska očitovanja Jedinstvenog informacijskog polja, s osnova Zakona jedinstvene informacijske cjeline u njemu samome, što rečeno može značiti ako ne još jednu potvrdu osobine „živih polja“? I, dakako, neophodnosti njene praktične primjene unutar uspostavljenih društveno-organizacijskih okvira.

Još jednostavnije rečeno, Čovjek nikada nije dobio – niti može – posvemašnju oprost od vlastite odgovornosti za eventualno nepridržavanje odredbi načela i zakona viših sustava čijim je strukturnim dijelom.

Ako je nedvojbenim dijelom Prirode, onda mu ne preostaje niti jedan od mogućih izbora osim da striktno slijedi i njena pravila koja je u dosadašnjem razvoju vlastite svijesti uspijevao uočiti i razumjeti. U suprotnom ona će sama, kao i svaki viši sustav koji u svojoj strukturi posjeduje ugrađene mehanizme samoobrane od vanjskih ili unutarnjih inherentnih djelovanja, takve mehanizme i aktivirati.

A što je Čovjek od pradavnih početaka vlastite vrste uspio napraviti u tom kontekstu?

Ne baš previše toga. Mnogo je više toga propustio primijeniti ili zaboravio… prvenstveno netom spomenuti zaključak o kontraproduktivnosti svake predimenzionirane forme upravljanja.

Postajući sve više svjestan sebe samoga, odnosno vlastitih sposobnosti i moći, Čovjek je napravio i onu odsudnu kardinalnu grešku. Skrenuvši u stranu s unaprijed zacrtanog koridora razvoja i evolucije; koristeći za to skretanje kao pogonsko gorivo vlastitu svijet i slobodu izbora, svoju je ulogu pripadajućeg funkcionalnog dijela, konačno postavio naspram uloge Cjeline.

Vlastitim mentalnim proizvodima i na njima uspostavljenim organizacijskim formama i aktiviranim obrascima, sve je više gradio model sustava, koji je sve manje pratio (o neophodnosti međusobne funkcionalnosti, da se ni ne govori) strukturu prirodnog modela u čijem je krili iznikao.

Unutar tako uspostavljenih odnosa, svaki od dodatnih oblika otuđenja, disfunkcionalnosti i inherentnosti, stoga i nije moga ništa drugo doli prizivati odgovarajući obrambeni refleks s njegove strane. Sve očitiji i sve pogubniji po onoga koji takve oblike njeguje i insistira na njima.

Ako je išta notorno u takvim odnosima, onda je to – posljednjih pedesetak godina - evidentna činjenice (koja i nema skoro nikakve veze s modernističkim „ekološkim zahtjevima“) sve veće udaljavanje na relaciji između zakona žive prirode i onih koje su ljudska bića proklamirala; i po kojima vlastitim anakronim potezima svakodnevno žive.

Sve skupa, više nego dovoljan znak za opću uzbunu.

Za početak nekog pomalo neuobičajenog štiva, usmjerenog k neophodnosti promjene makar i najmanjeg dijela, još i mnogo više.

Ako ni zbog čega drugoga, ono barem zbog optimističkog vjerovanja u istinitost još jedne prastare maksime koja kaže: „Kada započne promjena makar i najmanjeg Dijela, započela je promjena Cjeline“.

Više nego dovoljno i za početak teksta koji slijedi.

SCM