Ugriz tišine

 

Kad se jednom Ti i davno ljeto zajedno vratite, ruku pod ruku

a s vama ponovo ožive sva neispunjena obećanja o povratcima,

posljednji stih dragocjene poeme donijet će mi odsudnu poruku

i pradavni će početak po zadnji put odjeknuti u vašim koracima

 

Kada tog dana prestanu padati stare, od tuge obremenjene kiše

i presahnu sve barice na ispucalim kolnicima izgubljenog puta,

poželjet ću tek, da još samo jednom, neka davna trava zamiriše

pozivajući, da mi iza granice sna i jave, posljednja misao odluta

 

Kada se svi zvukovi izliju u jedino dopuštenu harmoniju noći

i skladu sazvučja, prestanu prijetiti svojim podivljalim arijama

stara poruka, da najbolje stvari ne treba tražiti, tada će mi pomoći,

u spoznaji odlaska i preskoku ambisa u svim novim provalijama

 

Kada u nastaloj tišini zabljesne zvjezdanim prahom posuta staza

što se već toliko puta, otvora samo jednom od zalutalih putnika,

nestat će svi prastari strahovi čak i od tog sudbonosnog prijelaza

i prestat će važiti svi izmišljeni kodeksi neznalačkih zloslutnika

 

Kada ugriz tišine, umjesto bola, porodi u meni taj dugo čekani mir,

a sve prestane plutati u moru pogrešnih razloga i ovoga postojanja,

otvorit će svoje spirale i zadrhtati od dobrodošlice cijeli svemir

ne uvjetujući taj uspon nekom osobnom stazom oprosta i pokajanja

 

Kada zadnjega dana životne škole prestanu važiti sve ocjene  i želje,

a sve izvjesnosti prestanu tražiti izvore u bojama božanske palete,

biti ću i ja konačno spreman za dugo putovanje u nove međuzemlje

pa ću Tebi i ljetu pružiti ruke, dopuštajući, da me sa sobom povedete