U mome dvorištu

U mome dvorištu kriju se pod pokislim vlatima trave

patuljci koji su davno zaboravili kako pojma nemaju;

zamjenivši, jučer i sutra za jedino sada, svoje zaborave

stekli su pravo da u dnevnome svjetlu budni snivaju

 

U mome dvorištu okovi stare kapije nikad ne zaškripe

kad god kroz nju prođe namjernik iz roda dobrih ljudi,

ono je i onako prostor kojemu ne treba nikakve ograde

i ni u jednom snenom cvijetu nema straha da ga probudi

 

U mome dvorištu djedovi još uvijek stare bajke pričaju

nekoj djeci koja će ih zauvijek pamtiti, da bi učila voljeti;

u njima se najmanji, kao divovi svepostojanja, veličaju

jer su u moći cijeloga sebe dati i svaku od tuga preboljeti

 

U mome dvorištu i najsitniji dijelovi rese se cjelinom

u znanju da ih nikada ništa od nje neće moći razdvojiti;

znaju da ono što ih veže ne mjeri se ni jednom veličinom

i ništa im ravnotežu snova i jave ne može obespokojiti

 

U mome dvorištu parovi se kao nekada još drže za ruke;

nije ih sram stalno maštati o zajedničkom boljem za sve;

jer jedino s maštom kao ključem razumjet će tajne poruke

koje im u magičnim trenutcima budu od Cjeline poslane

 

U mome dvorištu oči zasuze tek od nenajavljenog ganuća,

jer bol i strahovi od neizvjesnog u njemu ne mogu opstati;

u njemu i najgušća tama porađa blještavila zora i svanuća

a od savladanih strahova sigurnost življenja može nastati

 

U mome dvorištu magija blista raspeta na križu neznanja

zadnjom je postajom prije svačijeg skoka u svjetlosne virove;

na njenim putovima ne zaluta se, usprkos neoznačenih križanja

i ni jedna prepreka učiteljica, ne može izrasti u neprelazne zidove 

 

U mome dvorištu mjesta je za mnoge koji su dali cijeloga sebe;

da postaneš članom malenog kluba Ljudi, jedino vrijeme je sada;

izrasti u stablo s vlastitim plodovima više je od svake potrebe

na čijem vrhu, osim sebe samoga, ništa ne ostaje da se savlada