Mnogobrojni i uvijek popularni pokušaji zavirivanja iza zavjese snova, kroz tisućljeća ljudske egzistencije stvorili su bezbroj različitih varijanti i još više odgovora. Tako je i danas. Želja je ostala ista, a odgovori nisu baš mnogo dobili na svojoj istinitosti.

Istina, kroz sve to vrijeme uspjela se uspostaviti neka vrst temelja koji koliko toliko, s većim ili manjim uspjehom uspijevahu objediniti neke od mnogobrojnih zajedničkih elemenata. Na području moderne psihologije to su prije svega Freudovo „zajedničko nesvjesno“ i Yungovi „arhetipovi“, pri čemu se za ove drugo spomenute mora reći kako svoje korijene  ipak vuku iz dalekih istočnjačkih vjerovanja i vedskih obzorja.

Tek je moderna fizikalno-kemijska znanost (za one koji je žele i znaju koristiti), u kojima se „teorija energetskog polja“ javlja kao univerzalno ljepilo koje sve stvari drži na kakvom takvom funkcionalnom okupu, ponudila novi pristup i za korak približila ovo još uvijek neistraženo područje. Najnovije spoznaje o „strukturi postojanja“ u kojoj „čista energija“ i „svijest“ u svojim međuovisnim interaktivni i polaritetnim ulogama određuju sliku svijeta i područje „realnosti“ učinile su još i više.

Prihvatiti koncept čovjeka kao „više dimenzijskog energetskog polja“ strukturiranog od ta dva osnovna elementa, stoga i znači približiti se za korak bliže istini. No, i to po uvjetom da se ne zaboravi prastaro načelo indijske „maye“ u kojoj slika svijeta nije lažna, ali isto tako nije ono što ljudska bića misle da jeste. Tek uz tu rezervu moguće je nastaviti put, i u priču o snovima uplesti sve naprijed spomenute elemente. Razvojni logicizam tada će ponuditi i strukturu jedne novo-stare koncepcije u kojoj će snovima pripasti uloga koja im, u biti, i pripada.

Postat će oni izrazom (ili baš dokazom) egzistencije Einstenovog „Jedinstvenog energetskog polja“, čije postojanje čovjek biva u stanju naslutiti upravo preko vlastitih snova.

Naime, zaboraviti kako je i osobno energetsko polje svake od ljudskih individua tek dijelom nekog višeg energetskog polja, a potom u konačnici i onog jedinstvenog, bio bi propust koji bi cijelu kompoziciju vlaka usmjerenog u nepoznato definitivno odveo na neki od brojnih „mrtvih kolosjeka“.

S druge strane, još veća greška bila bi ispustiti iz vida notornu činjenicu skoro apsolutne originalnosti svake od tih individua. Odnosno, njihovih pojedinačnih osobnih polja. Činjenica postojanja svijesti u strukturi osobnog im polja, pored opće poznate evolutivne interakcije kao osnove razvoja bilo kojega od „pod polja“ , takvo što im naprosto uvjetuje.

 I upravo ta „originalnost“ element je od kojega se mora krenuti i u priči o snovima kao jednoj od manifestacija te iste svijesti.

Koliko god izvjesno bilo postojanje „zajedničkog morfogenetskog polja ljudske vrste“, toliko to još uvijek ništa ne govori u prilog njihovim „zajedničkim snovima“.

Ono što se - i to krajnje uvjetno - može dopustiti su tek spomenuti Yungovi arhetipovi. Naime, činjenica „morfosa“ u osobnom polju govori samo o zajedničkom prepoznavanju oblika unutar dijela ljudskog osobnog polja nazvanog ljudski um. Samo to, i ništa više.

Uvijek će ljudsko biće, obdareno prijeđenom kritičnom masom uma, kuću prepoznavati kao kuću, životinju kao životinju, planinu kao planinu ili rijeku kao rijeku. Ali to još uvijek ne daje odgovor na pitanje što taj zajednički oblik u njegovoj svijesti odista i predstavlja? Posebno kada je o snovima riječ.

Već i laiku namah postaje jasno kako ljudski um ne može ništa, doli za svoje „prepoznavanje“ i „dešifaciju“ realnosti koristi samo te svima zajedničke i osnovne pojavne oblike stvarnosti. Baš poput slova, svima poznate i zajedničke abecede.

U zoni svijesti manifestiranoj kroz snove, međutim, svaki od tih osnovnih oblika gubi svoje „površinsko“ i „istinito“ značenje. Postaje on tek jednim od simboličkih ili zamjenskih izraza za nepoznate forme s kojima se um na toj dubljoj razini susreće. Um-podpolje, tada, poput potpuno originalno i samosvojno izbrušenog kristala, tada ne radi ništa drugo osim što (kao i na dnevnoj razini realnosti) „prelama“ nadolazeće inpute iz okružujućeg mu podpoplja više dimenzionalnosti. Na sličan način, dakle, kao što to radi u dnevnim primjerima intuicije, prekognicije, sinkroniciteta, deja vu-a, i ostalih.

I tek tu može započeti stvarna priča o snovima u pokušajima njihovog odgonetanja i razumijevanja.

Nitko nikome ne može tumačiti snove, osim samome sebi?!

Pod uvjetom prethodnog uspostavljanja i razumijevanja vlastitog rječnika simbola.

Za jednu će individuu - primjerice - pojava špilje u snu predstavljati razlog za najdublju noćnu moru, jer će u „čovjek-zgradi visokoj milijun godina“ ona predstavljati njegovu osobnu iskustvenu opeku iz nekog od ranijih života u kojemu je on, možda, izgubio život zazidan u temeljima nekog dvorca, ili je jednostavno umro kao posljedica pada u duboku jamu.

Za drugu osobu, ista će slika, pak, proizvesti duboki osjećaj ugodne sigurnosti, kao odraz istinskog sjećanja na najsigurniji dio osobne egzistencije u utrobama različitih majki.

U takvom odjeku, eventualna dodatna objašnjenja o „potrebi za bjekstvom na sigurno“, i slična, neće ni malo utjecati na istinitost prava na različito doživljavanje jednog te istog osnovnog slikovnog ili mentalnog modela i arhetipa.

I to je, u konačnici, i moj terapeutski savjet, kojega najčešće nudim zainteresiranim klijentima.

Okrenite se prema sebi; zapisujte svoje snove;  naučite prepoznavati osjećaje koji su s njima povezani. Jednom, negdje u budućnosti - za mjesec ili dva, ili koju godinu - uspostavit će se dovoljna količina podataka. Tada će se u jednom, naizgled jednostavnom trenutku samospoznaje, dosegnuti njihova kritična masa, a cijeli će model zatreperiti potpuno jasnim, za čitanje razumljivo lakim „Rječnikom vlastitih simbola“.

I zar je potrebno tada ustvrditi, kako će on istodobno postati više nego dovoljnim dokazom vaše novostečene sposobnosti za komunikaciju s nekim od dotad nedosegnutih viših podpolja realnosti; inače poznatijih po modernistički uobičajenim nazivima denziteti i dimenzije?

Bit će to komunikacija u kojoj će snovi prirodno postati oruđem kojega ćete moći praktično koristiti u mjeri i obliku koji će vam tada najviše odgovarati… kao poruku pristiglu s viših ravni postojanja, kao komunikacijski koridor s dragim osobama prešlih na više ravni postojanja, ili naprosto kao zavirivanje iza više dimenzijsko-denzitetne ograde – sasvim svjedno.

A do tada? Sve kao i dosad. Baš kao u svakoj dobroj gibanici - red tumačenja iz sanovnika, red arhetipova, red poznavanja vlastitih situacija satkanih od straha, stresa il euforije - čiji će konačni oblik i forma ovisiti od onog sitnog, jedva zamjetnog titraja pristiglog iz točke tri prsta iznad pupka.

Onako već, kako bi i svaka od dnevnih izvanjski pristiglih tvrdnji i informacija trebala biti „filtrirana“ i „prelomljena“… vlastitim iskustvom i osjećajem za skladno prihvaćena informacija… koja će baš tim činom prihvaćanja steći pravo da se ugradi u vaše „zdanje visoko milijun godina“ ili još finije izbrusiti dio kristalne energetske tvorevine vašeg osobnog uma. Sve to, s izvjesnom posljedicom „istinitije“ i „realnije“ slike realnosti oko vas.