TAHNIKE SAMOPOMOĆI

3. Mentalna pranajama

Različite tehnike disanja - znalcima poznatije u njihovom hindu okviru nazvanog „pranajama“ – već stoljećima su snažno višenamjensko oruđe i alati. Mogu one poslužiti za osobni duhovni razvoj, ali i kao snažno terapeutsko sredstvo.

Onima koji su se s ovim područjem susretali na način nešto viši od uobičajenog svakodnevnog treninga, nije nepoznata ni njegova „tamnija strana“. Mogu, naime i na žalost, u rukama ne previše moralnih „gurua“ poslužiti i kao snažno sredstvo „ispiranja“ sljedbeničkih mozgova i njihovog bez pogovornog vezivanja uza se.

S bio-kemijskog i fiziološkog aspekta specijalne tehnike usporenog ili ubrzanog disanja svoje efekte u ljudskom mozgu prvenstveno imaju zahvaliti atomima kisika.

Oni kao katalizatori u određenom interakcijskom procesu (unutar činjenice da smo svi sa svime u takvom odnosu), imaju snažnu moć „dizanja frekvencijskog obrasca“ u osobnom polju pojedinca.

Na isti način kao što su preduvjetom najobičnijeg procesa sagorijevanja komada drveta u peći, preduvjetom su stvaranja i moždanih neurona.

Nasuprot procesu dizanja i izgaranja, njihovo smanjivanje (ali ne i potpuni izostanak) u osnovi je mehanizma fermentacije.

Ona, pak, kao i sve u interakcijama može biti i „pozitivna“ i „negativna“. Jednom kada kvaščeve gljivice pomažu rastu tjestanih komada u rahli kruh, drugi puta kada se aktiviraju procesi truljenja i raspadanja.

Zaključak koji iza svega slijedi i nije tako nepoznat. Kako će se pojedini proces iskazati u osobnom polju čovjekovom ne ovisi uvijek i samo od količine i napona elemenata sudionika u uspostavljenom interakcijskom procesu. Ovisi, mnogo češće, od funkcije, odnosno zadatka, koju određeni proces ima unutar cjeline u čijim se okvirima izvodi.

Krenuvši od takve premise i strogo poštujući njena pravila, „pranajama“ je oduvijek važila za tehniku s kojom se ne bi smjelo igrati ili upražnjavati je neselektivno i bez nadzora dobrog poznavatelja njenih pravila. Kao i u svim tehnikama razvoja, načelo „nepreskakanja stepenica“ i „hodanja korak po korak“, u njoj je postao „uvjet bez kojeg se ne može“.

Počevši od relativno jednostavnog sukcesivnog pritiskanja palcem desne, a srednjakom lijeve nosnice, mnogi su praktikanti na mala vrata uspijevali njima kao prvim korakom ući u čudesni svijet napona svijesti i duhovnog samorazvoja.

Tako je ostalo do dan danas. I pravila i tehnika.

Noviji putnici duha, na svojim samotnim putovanjima usmjerenim u nepoznata i nespoznate dubine sebe „Ja Jesam Cjelina“, otkrili su dodatne prečice. Ništa više rizičnije, i ništa maje efikasne. Čak naprotiv.

Radi se o pojednostavljenu cijelog procesa vježbanja.

Naime, jednostavna logika govori kako je u standardnom obliku vježbe za aktiviranje čas palca čas srednjaka, uvijek potreba i odgovarajuća misao u svojoj ulozi početnog informacijskog inputa. U takvoj situaciji, sa svoje strane, misao uvijek pretpostavlja potpunog aktiviranja uma. A njega se, u biti, započetom vježbom želi nadići!?

Izlaz i takve naizgled paradoksom obojene stupice postoji. Umjesto tog tzv. „trijadičkog odnosnog mehanizma“, u kojemu se uvijek nalaze subjekt, objekt i uspostavljeni proces između njih, rješenje je iznađeno u novom „samoodnosnom mehanizmu“.

Svijesti svjesne sebe same, partner nije potreban.

Iz osjećaja i stanja osobne svijesti „ja jesam“ samo je maleni korak do mnogo jednostavnije i efikasnije tehnike.

Umjesto da se mentalni nalog daje prstima, dovoljno je tek pratiti tijek zrak kroz vlastite nosnice.

Na stari dobro poznati način  vizualizacije - nakon dva-tri prethodna snažnija udaha - započinje se pratiti (primjerice) kako udah ulazi na lijevu nosnicu.

Udiše se polako, ravnomjerno i umireno-usmjerene svijesti, od ulaza do korijena nosa. To se vidi i to se osjeća.

Potom, se na isti način izdahne.

Za razliku od poznatih tehnika „joginskog disanja“, kod kojega se - kupujući vrijeme potrebno za prebacivanje pažnje na početak udisanja u abdomenu - izdah ne prati, u konkretnom primjeru slučaj je suprotan.

Prati se s jednakim naponom svijesti i udah, i izdah.

I tako nekoliko puta (3-6) udah na jednu, izdah na drugu nosnicu.

Broj udaha na jednu nosnicu uvijek ovisi o subjektivnom osjećaju potpunog praćenja i fizičkog osjećaja ulaska zraka, baš kroz tu nosnicu. Zato ne treba žuriti u promjenu.

Nakon toga mijenja se nalog.

Sada se udiše kroz desnu a izdiše na lijevu nosnicu!

Na isti način i pod istim uvjetima kao maloprije.

U jednoj vježbi, koja ne bi trebala trajati više od desetak (maksimalno petnaest) minuta, vrijeme zadržavanja pažnje na pojedinoj nosnici ne mora biti jednako vremenu praćenja na drugoj.

I to je to.

Što se ovom vježbom postiže?

Prvenstveno, uravnoteženje lijeve i desne polutke mozga. Sa svim efektima koji iz tako čega proizlaze. Uravnoteženje emotivnog, mentalnog i fizičkog posebno. Smirivanja i izjednačavanja moždanih sinapsi lijeve i desne polutke. Smirivanja starhom ili uopće stresnom situacijom uzbuđenog i destabiliziranog osobnog polja kao cjeline, još i više. A povrh svega, ponovo jasan subjektivni osjećaj vlastitih sposobnosti upravljanja procesima. S posljedicom mira i svaki dan sve većeg samouvjerenja u vlastite vrijednosti i mogućnosti.

PS.

Da vas, pritom, ne zbuni moderna „znanstvena“ tvrdnja kako je „izjednačavanje moždanih sinapsi siguran znak shizofrenije“!?

To je, uistinu, posve drukčija i priča za jednu od novih prigoda. Za one jako znatiželjne; radi se o različitim dimenzijsko-denzitetnim razinama osobnog polja.