U priči o osobnom polju čovjeka i njegovim razdvojenim pod-poljima, dovoljno je tek razumjeti samu mogućnost odvajanja i činjenicu novih im manifestacijskih oblika.

Na taj način za kraj pripovijedanja preostaje ponuditi odgovor na pitanje koje uobičajeno muči svakog zainteresiranog.

Kako sa sadašnje prijeći u nove realnosti?

Na uvijek isti, jedan jedini, mogući način. Rastom napona vlastitog osobnog polja! Spontano, ili dugotrajnim marljivim vježbanjem.

Sve osim toga tek su prazne floskule, čija obećanja mnogo više govore o njihovim autorima, a mnogo manje o njima samima. Ako ni zbog čega drugoga, ono zbog većini putnika duha na putovima svijesti poznatog pravila o „nemogućnosti preskakanja stepenica na postavljenom usponu“.

Njegovim rastom doseže se neka vrst „skretnice“ preko koje se istraživački vlakovi upućeni u nepoznato, s relativnom lakoćom mogu prebacivati s jednih na druge tračnice realnosti i dimenzija. Svijesti, polja, dakako. Svijesti kao jedinog puta u ovu vrstu promjene i jedine vijesti na započetom putovanju u nju.

Onima koji znaju što znači pojam „Svijesti sabijenu u točki Ja jesam“, dodatni opis ovoga idioma neće trebati.

Uistinu; iz te točke, u kojoj ne postoji ni najmanja misao, ili uobičajena slika prepoznavanja oblika; od točke u kojoj se po prvi puta otkriva frekvencija čiste svijesti bez i jedne natruhe uma, moguć je prijelaz u bilo koji dimenzijsko-denzitetni koridor realnosti. Postaje moguće aktiviranje jednog od dva osnovna način funkcioniranja na njima ili njihovog doživljavanja.

Prvi je način tzv. „igranje nove uloge“.

Pod njime se podrazumijeva mogućnost prelaska iz točke svijesti „sada i ovdje realnosti“ prelazak u točku svijesti „tamo i negdje realnosti“!?

U jednom trenutku se – primjerice – sve više udubljuješ u neku imaginarnu točku na zidu ili složenu mandaličnu sliku, da bi već u narednom, samoga sebe doživio u nekom potpuno novom liku, uklopljenom u neko (odjedanput prepoznatljivo) potpuno drukčije okruženje ili vremenski isječak!? Provedeni prethodni proces usklađivanja „obrtnih momenata“ tvog i novog zupčanika, omogućio je njihovo uklapanje u neku novu zajedničku „mentalnu mjenjačku kutiju“.

No, koliko god „kutija“ bila zajednička, to ni u kom slučaju ne znači da su u njoj istovremeno prisutne stara i nova svijest osobnog uma.

Onaj „domicilni“, već po jednostavnoj frekvencijskoj inerciji nadvladat će sliku realnosti došljaka. Njemu tada ne preostaju ništa drugo, osim da nastavi živjeti u novom okruženju, ili da se vrati u staro. Što i nije baš lako. Ponajviše zato, jer je za područje „uma došljaka“ ostalo rezervirano „pravo sjećanja na matičnu razinu“; ako ni zbog čega drugoga ono zbog neumitnosti spominjanog Zakona pretežitosti.

Drugi, mnogo češći model putovanja, mogao bi se nazvati doslovnim „neumiješanim svjedočenjem“.

Baš kao u trodimenzionalnoj kino-dvorani redaju se i izmjenjuju slike na unutarnjem mentalnom ekranu, stvarajući poteškoće oko njihovog razumijevanja i prepoznavanja. I to, prvenstveno, tko si ti od ponuđenih likova, a tko su neki drugi, u sadašnjem životu počesto u potpuno oprečnim ulogama i funkcijama.

I tada opet pomaže „Točka ja jesam“.

Osjećaji prepoznavanja vlastitih frekvencijskih obrazaca (bilo da se objavljuju kroz neupitne senzacije bliskosti i ljubavi, bilo da se jednostavno „zna“) najčešće su jedinim dostupnim i praktičnim kriterijem za neophodna razlikovanja i prepoznavanja.

To je, u konačnici, i osnovni razlog zbog kojega postaje neobično teško i složeno, uprošćenim raspoloživim vokabularom opisati drugima što si „vidio“ ili „doživio“ na takvom putovanju. Posebno, jer nikada ne možeš biti siguran da su „usporedne točke“ koje ti služe za dešifriranje realnosti, baš one koje odgovaraju stvarnom stanju stvari.

No, kako bilo da bilo, činjenica da ti je omogućeno dosezanje razina s kojih se možeš prebacivati iz jedne u drugu sliku realnosti (ili njen osobni doživljaj), dragocjenost je koja se na tvom putu razvoja ničim ne može platiti. Ostaje ti samo što je moguće češće pokušavati ta vremensko-dimenzijsko-denzitetna skakutanja, da bi se nakon svakog ud njih (ma koliko oni bili rijetki) vratio nemjerljivo obogaćen novim spoznajama i uvidima. I, dakako, sve većim odsustvom straha pred nečim „Velikim nepoznatim“ ispred tebe.

Baš kao i kada je najmanja kapljica bijelog pigmenta dovoljna da započne s promjenom bilo koje od okolnih boja, tako i svaki takav doživljaj, mijenjajući te i najmanje, mijenja te kao cjelinu. Tebe, tvoje osobno polje, tvoj um; i tvoju postojeću realnost. Zauvijek.

Ono što bi se kao neka vrst preporučljivog zaključka nakon svega moglo reći, upozorenje je, da se za razliku od  „neumiješanog svjedočenja“, „igranje nove uloge“ može odvijati samo unutar istog vremensko-denzitenog koridora!

Svako drugo skretanje, izvan uspostavljenih frekvencijskih granica rezerviranih za morfogenetsko polje ljudskoga roda, za posljedicu bi imalo ili trajno narušavanje osobnog putnikova polja, ili njegovu skoro trenutačnu destrukciju.

Značilo bi to svojevrsno „isključenje domicilnog uma iz vlastite realnosti“, ali i onemogućavanje povratka onog „gostujućeg“ u vlastitu, jer bi on zajedno sa svojim „domaćinom“ jednostavno nestao razmrvljen visokonaponskim frekvencijama okolni polja Svijesti. Sve se, zapravo, događa na isti način na koji zupčanik s daleko većim brojem okretaja ne bi dopustio uključenje onoga s nižim; ili bi ga jednostavno razbio.

Bez obzira što se o razlozima ovakvih zakonitosti može dugo diskutirati u pokušaju njihovih razumijevanja, čak i početnička iskustva na ovakvim  putovanjima posve su dovoljnim razlogom da „tehnike prelazaka i podjela realnosti“ s početka ovoga teksta ozbiljno stave pod znak pitanja. A njihovi „prodavci“ pod elementarne kriterije osobnog poštenja.

Jer čak da takvo što rade i u vlastitom neznanju, „nepoznavanje zakonitosti neće ih nikada i ničim ispričati“.

PS.

Za one koji žele nešto više znati o ponuđenoj temi (makar se činilo neskromno), mogu ponuditi čitanje „Čudesnog sjemena“

Slavomir Cune Miljević