Novi smjer nudi spoznaje kako je takav „utjecaj“ zbog neupitnosti jedinstvene informacijske cjeline prisutan, doslovce, u svim dijelovima Osobnog polja kao samosvojne funkcionalno zaokružene cjeline.

Dakako, bit će to s nejednakim intenzitetom i dosežnošću, ali posve dovoljnim da opravda sentencu o utjecaj promjene dijela na početak promjene cjeline. Promjena će u određenom dijelu polja nastupiti već jednostavnim dosezanjem „kritične mase“, pri čemu najveća šansa da do nje dođe, biti će u onom dijelu polja u kojemu je upravo konstituirani frekvencijski obrazac najmanje zastupljen.

Slijedeći relativno jednostavni nagon za sveopćom ravnotežom i koherencijom Jedinstvenog polja, novo će stvoreni obrazac naći svoje mjesto u pripadajućem dijelu polja, baš kao i svaka od nedostajućih pazla u općoj slici. Jamčeći pri tomu i njoj i sebi daljnji opstanak i razvoj.

Već takva slika jasno i nedvosmisleno sugerira kako će se usprkos započetoj „promjeni cjeline“, u biti, mijenjati ipak i samo dio polja, dok će preostali „dijelovi“ nesmetano nastaviti svoja započeta putovanja po spirali razvoja, ili po horizontali neograničenih kombinacija vlastitih strukturnih promjena.

Istovremeno znajući za postojanje i utjecaj  „Zakona pretežitosti“ (po kojemu: „pretežiti oblici/frekvencijski obrasci određuju formu, oblik i funkciju pojave“) mogućnost da novo konstituirani dio polja opstane i nastavi se kroz nove interakcije razvijati, postaje neupitnom. I ne samo to; notornom, čak!

Što nakon svega reći, osim da takvu „promjenu slike“ ljudski um jedino može doživjeti kao promjenu vlastite subjektivne realnosti. Ne morajući pri tomu ni znati, kako je istom promjenom i sam promijenjen.

Jednostavnije rečeno: Dio Osobnog polja, unutar sebe kao Cjeline, moći će se razvijati na način da započne razvijati neku posve novu subjektivnu njemu pripadajuću realnost, dok će drugi dio (kao što je već rečeno) nastaviti po istoj vertikalnoj ili horizontalnoj razvojnoj stazi. Pretežitost njegove promjene omogućit će mu to, bez da pri tomu aktivira promjenu u dijelu polja u kojemu takva pretežitost ne postoji.

Pri svemu, ta činjenica „razdvajanja putova“ i istovremene „egzistencije više paralelnih umova-polja“ unutar istog Osobnog polja, osim dotad uobičajenog vjerovanja u postojanje različitih dimenzija i denziteta, ponudit će i potpuno novu spoznaju o istovremenom postojanju više različitih realnosti. U jednom te istom osobnom polju svijesti!

Ma kako to paradoksalno i nevjerojatno zvučalo, paradoksa i nerealnosti bit će u njoj najmanje. Svojim neupitnim informacijskim vezama, konačno će i prosječnom umu ponuditi sliku mrežne strukture u kojoj su sve točke povezane sukladno načelu „svaka sa svakom“. Upravo i baš onako kako su strukturirani i povezani dijelovi Jedinstvenog polja; javljajući se ponovo kao još jedna od potvrda sveopće informacijske jedinstvenosti.

I tek tu započeta priča mogla bi završiti, jednako prihvaćena od svih zainteresiranih znatiželjnika i potencijalnih putnika po njenim fantazmagoričnim stazama.

Istina, ostaje tek nedorečeni dio odgovora na višeslojno pitanje koje pita o mogućim načinima prelaska iz jedne slike realnosti u drugu; iz jednog uma u drugi; iz jedne dimenzije vlastitog postojanja u drugi? I da li načini uopće postoje?

Kako se radi i sasvim specifičnoj materiji - već iz razloga zbog kojega je ovaj tekst i započet - moguće je ponuditi par osnovnih modela i načela. Oboje, dakako, uokvirenih unutar granica početnog funkcionalnog načela.

Početak je uvijek, da se kroz polje svijesti može putovati isključivo sviješću samom (što ima značiti da nisu neophodna nikakva „strukturna razdvajanja osobnog polja“ poput onih iz priča o astralnim projekcijama) i s punim poštivanjem njenih zakonitosti.

Zahvaljujući činjenici da se najveći dio naših subjektivnih strukturnih i emotivno-duhovnih promjena, u pravilu događa na razinama duboko ispod dnevne razine osobnog polja svijesti, u dnevnom životu cijeli se proces prelaska i razdvajanja odvija naizgled jednostavno i lagano.

U trenucima (ili u jednom jedinstvenom neponovljivom) - onda kada su se (pravničkim rječnikom rečeno) „stekle sve okolnosti“ ; onda kada je „pazla kompletirana“ a situacija sazrela, jednim minornim, skoro neuočljivim treptajem polja, dolazi do spomenutog odvajanja. Baš kao u ameba, dva dijela polja nastavljaju svoje naizgled odvojeno egzistiranje; svaki sa svojim pretežitim frekvencijskim obrascem, a unutar sveokružujućeg osobnog polja opet dovoljno konzistentni, da oboje poput klonova mogu zadržati isti osnovni oblik. 

To što ih dnevna svijet ne registrira, priča je za sebe ali i još jedna objava binarnog modela funkcioniranja unutar načela sveopće inteligencije Univerzuma. Prisjetimo se kako se on očituje kao proces koji se odvija kroz najmanji mogući utrošak energije, za najkraće moguće vrijeme i s najvećim mogućim efektom.

Na drugoj strani ovaj se proces – premda malo modificiran, no s istim konačnim efektom – može javiti i mnogo manje mirno. Promjena i razdvajanje mogu se dogoditi i na „eksplozivan način“. Najčešće su to događaji za koje se, često puta i mnogo kasnije pokaže da su postali prekretnicom u dotadašnjem načinu življenja. Velika emotivna pražnjenja ili tek jednostavna „step by step“ dosezanja kritične mase promjene, mnogoput su više nego dovoljni aktivatori za prelazak s jedne na drugu trasu putovanja.

Onda kada su se suprotnosti nataložile u tolikoj mjeri da energetski omotač polja nije više u stanju podnositi unutarnja naprezanja, dolazi do njegovog puknuća. Nakon njega logična je posljedica razdvajanje dvaju suprotstavljenih obrazaca. Ovoga puta olakšanih za pretežiti dio suprotnosti koji su do naprezanja i rasta napona u osobnom polju i dovele.

Ono što je u cijeloj priči bitno, upozorenje je kako se – bez obzira na činjenicu višedimenzionalnosti Osobnog polja – te „blizanačke forme“ zadržavaju u istom dimenzijsko-denzitetnom koridoru!

Zbog informacijsko-softverske bliskosti oba polja, tim činom postaje neupitna i mogućnost njihovog istovremenog povezivanja i zadržavanja osnovnog oblika. I što je od posebnog značaja; opstaje mogućnost njihovih međusobnih interakcija i prijenosa informacija; makar koliko se na ovozemaljskoj trodimenzionalnoj razini oni smatrali „maštom“, „uvidima“ ili „vrhunskim spoznajama“.

Tek mnogo kasnije – opet sukladno Zakonu pretežitosti – kada se osnovni informacijski obrasci sve višim stupnjem interakcijskih promjena „razvodne“, opet polako i neosjetno stiže se u fazu konačne promjene početnog oblika. Tada je moguće, da se usprkos istog početnog sjemena plod objavi, ne samo u različitom obliku i funkciji, nego i u različitoj dimenziji.

S osnova takvih transformacija (ne zaboravljajući na „Postojanje Sve Sada“) otvara se mogućnost da se ti razdvojeni i drastično promijenjeni dijelovi čak i sukobe u neprijateljskom srazu. Ili da jedni drugima na nekim dimenzijskim križanjima posluže kao hrana, kada i koncept o „odvojenom predatorskom umu“ gubi na smislenosti, postajući još jednom od činjenica svekolike realnosti!?

No, i to je također jedna posve specifična priča; možda interesantna za trenutke kada se pokušava razumjeti pojam „više-dimenzijske mrežne egzistencije“.

Slavomir Cune Miljević

PS.

Za one koji žele nešto više znati o ponuđenoj temi (makar se činilo neskromno), mogu ponuditi čitanje „Čudesnog sjemena“-

nastavlja se