Već neko vrijeme, kako u znanstvenim tako i u laičkim krugovima, teze i procjene o mogućnosti postojanja paralelnih dimenzija sve su više 'in'. Mogućnost postojanja nekih naših interdimenzijskih „alter-ega“ u njima, također. Još i više, ako se pretpostavlja istovremena mogućnost njihove egzistencije na različitim dijelovima vremenske skale.

Doista, mora fascinantno i izazivački zvučati mogućnost susreta s nekim drugim samim sobom, u nekim pomalo fantazmagoričnim novim realnostima. Da se o mogućnostima i eventualnim koristima koji bi se mogli izvući iz takvih susreta ni ne govori.

Već takav kakav je, izazov se pokazuje više nego dovoljnim da, poput davnih tragača za zlatom, pokrene i u sebe uključi jednako ozbiljne znanstvene tragatelje, ali i one uvjetno smještene nasuprot njima na samim rubovima znanosti; pa iza, ispod i iznad nje.

Priče o specijalnim visoko-frekventnim uređajima na jednoj i tajanstvene duhovne tehnike na drugoj strani, s kojima se mogu omogućiti nesmetani i sigurni skokovi iz jedne u drugu dimenziju; iz jedne u drugu realnost, sve češće postaju specijalnim mamcem za mnogobrojne znatiželjnike koje glamur ponuđenih mogućnosti ne prestaje privlačiti svojim sirenskim zovom. Uz odgovarajuću cijenu i nadoknadu organizatorima takvih „putovanja“, dakako.

I sve bi se to, kao i mnogo put do sada, možda i moglo činiti opravdanim i neophodnim na putovima razvoja ljudskoga roda, kada se unutar ponuđenog koncepta ne bi skrivala suptilna stupica, sa snagom razorne moći tempirne bombe. Kao uvijek u sličnim situacijama, ona će u pravilu eksplodirati onda kada se najmanje nadaš, rušeći i razarajući sve oko sebe. Znatiželjne putnike i njihove nedorečene koncepcije, ponajviše.

Problem je, naime, kao i uvijek, bio i ostao u prvom koraku putovanja u novo, i prvoj stepenici uspona k nepoznatim visinama realnosti i postojanja. To stoga, jer upravo njima kasnije bivaju određeni ne samo putovi, nego i dosezi takvog putovanja i čovjekovog razvoja.

A Realnost što je to? Postojanje, također?

Krajnje pojednostavljeno rečeno i jednodimenzionalno gledano, realnost je ukupnost mogućnosti doživljavanja koja posljedično nastaje zahvaljujući ljudskom čulnim, osjetilnim i emotivnim sposobnostima. Fizikalnim rječnikom rečeno, ona je „dosegnuta sposobnost interakcije njegovog osobnog polja s poljima u čijem je sastavu“. Na taj način i „postojanje“ postaje sinonim za sve ono što je ljudski um u stanju pojmiti, doživjeti, ili pretpostaviti mu čin egzistencije u očitovanom ili neočitovanom obliku.

Danas, na početku drugog desetljeća drugog milenija, može se mirno tvrditi kako je uspostavljen konsenzus između „znanstvenog“ i „duhovnog“ koncepta Postojanja.

S osnova njega, ono postaje nekom vrsti amalgama strukturiranog od Svijesti i Energije. Neraskidivo i interaktivno povezani jedinstvenim zakonima - koji vrijede na svakoj od razina njihovog više-dimenzijskog očitovanja - do iza granica neograničenosti strukturiraju njih dvoje sve što postoji. Činjenica da su tijekom kasnijih spoznaja i uvida zadobili naziv „energetskih polja“ ni u čemu ne dira ili osporava temeljni koncept.

Sukladno tomu i kasniji naziv „Jedinstvenog informacijskog polja“, ništa nije promijenio, osim što je donekle specificirao to područje radi njegovog lakšeg razumijevanja.

Uvođenjem u igru takvog informacijskog idioma željela se, zapravo, dodatno naglasiti njihova međusobna uvjetovanost i neraskidivost funkcionalnih veza. Činjenica da ona jednako vrijedi na razinama materijalnih očitovanja sakupljenih pod zajedničkim nazivnikom „Univerzuma“, ili sveopćeg pojma „Duhovnost“, po posljednji put i neupitno naglašava tu vrstu među-utjecaja i neraskidivosti.

Na taj način, već jednostavan logički slijed podsjeća kako se i svako od očitovanja tog nepojmljivo grandioznog Jedinstvenog informacijskog polja jedino može objaviti u svom obliku energetskog polja; ili još niže postavljenih pod-polja u njegovom sastavu.

Da li se pritom radi o onomu što čovjek naziva „Prirodom“, ili je riječ o „Polju ljudskoga roda“ – iz kojega, sukladno jednostavnoj logici stvari, niče i „Osobno polje čovjekovo“ – također nije od  nekog posebnog značenja.

Slijedeći ovako uspostavljeno rangiranje i sistematizaciju, lako se stiže do temeljne premise o postojanju apsolutnog znaka jednakosti između Svijesti-polja i Postojanja kao Cjeline objavljene kroz „Polje svih potencijala i mogućnosti“.

Još je mnogo lakše takvu konstrukciju transponirati na razinu čovjekovog osobnog polja i ustvrditi da „sve što postoji u Univerzumu, postoji i u čovjeku samome“! Na taj način njegovo osobno polje, što može biti ako ne „višedimenzionalno energetsko polje obdareno sviješću“?

U takvoj priči, samo činjenica dosegnutog napona svijesti – koja mu priskrbljuje razinu „Svjesnosti Samoga Sebe“ – omogućava aktiviranje misaonog procesa, s njegovim konačnim proizvodom „Umom“ i njegovim temeljnim procesima uočavanja i dedukcije.

Iz te i takve dedukcije stoga se i rađaju zaključci po kojima svakoj od „razina postojanja“ pripada odgovarajući dio Energije izražene kroz masu u njenoj ulozi inertne njive, i pripadajućeg dijela Svijesti bez mase, u njenoj aktivacijsko-kreativističkoj funkciji.

U njihovom nikad prekinutom svekretanju i interakcijama, jedino je čin dosezanja kritične mase osnovom svakog rasta, razvoja i promjene njenih dijelova. Pri tomu, ne smije se gubiti iz vida kao unutar činjenice „Cjeline Sve Sada“, dijelovi postoje tek kao naznaka, neophodna za prepoznavanje razine cjelovitosti do koje je Um stigao i koju je uspio „otkriti“.

To što se (koliko je današnjoj znanosti i duhovnosti poznato) osobina „Svijesti Svjesne Sebe Same“ po prvi puta pojavljuje u ovom dijelu trodimenzijskog postojanja i pripada pripadnicima samo ljudskoga roda, osim potvrde prednjeg, još mnogo više trebala bi govoriti o njihovoj odgovornost za pripadajući kreativistički dio.

No, ne i samo to.

Istovremeno ona nudi mogućnost pogleda na uspostavljenu strukturu polja o kojemu je riječ i unutar koje je čovjeku omogućeno biti tzv. „Kreatorom prvoga stupnja“.

Njime mu je omogućeno mu je da i uz iluziju o slobodnom izboru, donosi odluke i ponaša se na način kojime će jednako uspostaviti utjecaj na samoga sebe, ali i na okolinu i dijelove polja kojima pripada.

Ma kako se – za usporedbu s nekim „Božanskim visinama“ - ona činila minornom, takva je sposobnost sve, a najmanje minorna. Najmanje je to zahvaljujući sveopćem načelu po kojemu „promjena cjeline započinje s promjenom i njenog najmanjeg dijela“, iz kojeg načela i niče obveza o osobnoj odgovornosti svakog od kreatora.

Činjenica da se taj kreativistički utjecaj samoodonosnim mehanizmom jednako rasprostire unutar osobnog polja, ili uspostavljenim odnosom s njegovom okolinom, dodatnom je potvrdom neupitnosti ovoga procesa.

Naime, ako je „Osobno polje“ konglomerat svih nižih polja u njegovom sastavu (ali i dijelova viših u čijem je sastavu ono samo), onda ono ne može a ne biti sačinjeno i od kvantuma svih pripadajućih informacijsko-dimenzijskih silnica koji njime upravljaju i koji na optimalnu funkcionalnu mjeru svode najveći dio njegove iluzije o „apsolutnoj slobodi izbora“.

I tu bi priči o „identičnosti dijela i cjeline“ mogao biti kraj, kada bi joj osnovna intencija bila samo struktura kao takva. Kako to ona nije – jer, sjetimo se priča je započela od aspekta „paralelnih dimenzija“ – onda preostaje i promijeniti započeti pripovjedački smjer.

Slavomir Cune Miljević

nastavak slijedi