Sretao sam

 

 

 

Sretao sam dobre ljude vezanih ruku i okovane tuđom tugom

koji su vlastito pravo na uravnoteženje života ni zašto nudili;

bijah osupnut njihovim osmjehom kao neočekivanom porugom

bježeći od ljutnje koju su umjesto samilosti i u meni probudili

 

 

Sretao sam mudrace koji nikada nisu naučili živjeti u ovome sada;

sakupljače praznih boca, da bi s njima kupili sve sigurno u njemu;

čudio se kako je pored moći znanja, strah uspijevao da ih savlada

rušeći ih s trona nemirnog duha, u sigurnost prazninom ispunjenu

 

 

Sretao sam putnike koji su smireno stizali do ciljeva bez azimuta,

sigurni u konačna odredišta negdje na krajevima spirala vremena;

za njih je već prvim korakom svaka mogućnost postala dosegnuta,

a najveći teret kojeg su nosili nije imao sudbinu teškoga bremena

 

 

Sretao sam suce koji su svačije greške uspijevali presuditi u trenu,

neznajući da su baš tim činom pali na zadnjem ispitu pravednosti;

važući slabo i loše videći, nikad nisu koristili vagu srcem umjerenu

već su im iz praznine ruku, samo za neke, virili nezasluženi oprosti

 

 

Sretao sam sretne cigane i znalce tajnih prečica k raju i uspona

penjući se prema njemu uz  jecaj violine i naricaljku kontrabasa;

ti cvrčci koji su umijećem života znali prizvati predvečerja dokona 

jednako su jahali na njegovoj mazgi kao na leđima objesnog čilaša

 

 

Sretao sam od ispraznosti promrzle i olujnim pljuskovima okupane;

i vjernike, dok su van sebe tražili božanske iskre, moleći druge za njih;

umjesto Merkurovih krila na nogama imali su kamene stijene privezane

bez poslanika svjetla, putovali su s grupama  u gubitcima bratimljenih

 

 

Sretao sam neke koji su se milodarima kanili popeti stubama k nebu

nesvijesnih da ljubav je, a ne zlatni cekini, za to jedino vrijedna moneta;

dopuštali su, da ih lažni putnici, koji na putove nisu ni krenuli, povedu

čudeći se, nakon što su zajedno s njima zaustavljeni u polovici pokreta

 

 

Sretao sam mnoge u nastavku teturanja, bez da sam išta za se saznao,

ja jedna od mnogih skitnica i tragača za nedosegnutim vrhovima sebe;

koliko god sam želio od svih njih učiti, da bih potom sam manje lutao

niti jedan mi od susreta  nije poklonio ništa osim spoznaje potrebe

 

 

Potreba rasta iz vlastitog korijenja, u sjenama srušenih prošlih zdanja,

stazama na kojima svi susreti, kameni su međaši nakon potrošenog sada;

učenje o uzdignuću  poslije svakog pada, i o snazi u odricanju vezivanja

jedino je što svakom od nas prosjaka mira i prebogatih lutalica pripada