Sjeti se

 

Sjeti se, davno odrađenih lutanja u susretima s nekim ispunjenijim sebe,

Da bi mogao sigurno hodati lepršavim koracima nekom od novih širina;

Sjeti se, kako su mnoge nove grane i pupoljci  izrastali iz debla stare potrebe

I kako te je u najvećim hladnoćama brojnih, iz srca jednog sačuvala toplina.

 

Sjeti se, koliko puta si primao, a često zaboravljao kako si trebao i uzvratiti,

Jer trebao si to, zbog čudesne vage koja je svačije korake sudbine mjerila;

Sjeti se, koliko si puta mislio da od drugih ne ovisiš i zbog toga znao patiti,

A bio si samo zvijezdom koja je tuđim svjetlom u vlastitom odsjaju treperila.

 

Sjeti se, svih tuga i suza, koje su se, u trenucima, konačnim porazom činili,

Da bi već u slijedećem koraku, iz njega iznikle neke nove velike pobjede;

Sjeti se, kako su se i najveći olujni valovi straha u nečijem zagrljaju smirili,

I kako si sporo učio, da samo tihe poruke vlastitih nutrina odista nešto vrijede.

 

Sjeti se, kako su se iz mnogih tmina iskradala neka nova i blještavija svijetla,

Što su te znala prenijeti u neke daleke, čarobnom bajkom, obojene krajeve;

Sjeti se, kako se iz slabosti snaga rađala, dotad pred mnogim zidom poklekla,

A davno odlutala jata ptica, svojim povratkom, oživjela naizgled umrle gajeve.

 

Sjeti se, kako si samo iz tuga mogao učiti o vrijednosti rijetkih iskrica sreće,

Toliko puta usputno neuočenih, u želji za lažnim mirom okrunjenog zlatnim;

Sjeti se, kako je ljubav jedino pravo čudo što sve posustalo i umorno pokreće,

I da njeno davanje nikog ne osiromašuje, već ga čini bićem novim i bogatim.

 

Sjeti se, da su te mnoga od tvojih čuđenja  trebala poštovanju malog naučiti,

Da bi kroz njih uspio doživjeti i oćutiti dijeliće ljepote mnogostrukosti jedinog;

Sjeti se, koliko puta ti je neki slučajni susret najtajnije poruke znao isporučiti,

Znajući te ostavljati u svijesti potpuno razbuđenog a duhom zauvijek nemirnog.

 

Sjeti se, da često nisi razumio ni samoga sebe, da ne bi drugima olako sudio,

I uzimao im iskonsko pravo da sami odluče hoće li baciti svoj odsudni kamen;

Sjeti se, da ništa za uzvrat nisi mogao dobiti a da prethodno sam nisi ponudio,

I da ništa ne postoji odvojeno a da zajedničkoga u sebi ne nosi prkosni znamen.

 

Sjeti se, kako je šutnja pradavno postala jedini mogući odgovor najvećeg duha,

Kada se nudi tišinom i bez glasnog kriještanja, u lažne odsjaje uvijenog neznanja;

Sjeti se, da je sloboda odluke u svome krilu porodila pravo najvećeg neposluha

Uz uvjet skidanja svih maski iluzija, i od njih, tvog malog potpunog odustajanja.

 

Sjeti se, jer samo svojim sjećanjem možeš graditi bilo koje buduće i cjelovito,

Makar koliko bilo skriveno u gustim maglama jednom odgođenog postojanja;

Sjeti se, kako je pravo na grešku, mnogim od novih učenja postalo bremenito

I da su najveći strahovi u tebi mogli iznići samo iz pomrčina vlastitih neznanja.