San

 

 

Kao da se budi od nekog udaljenog i uznemirenog ritma tam-tama,

 

pogledom u tami prošlih susreta opet potraži ugasle iskrice sreće;

 

nesvjestan pletera nedosanjanih snova i nekad davno odlutalih dana

 

još ne shvaća da to u njemu drhte stare tuge i jedno sretno proljeće.

 

 

 Zato i ne vjeruje priviđenju što mu u  naručju treperi snagom davanja,

 

trudi se ne vjerovati u stidljivo meke poljupce na korijenu svojega vrata;

 

možda se zato i boji ruku palih na svoja ramena poput mladoga bršljana,

 

možda se boji još jednog tužnog buđenja nakon tog kasnog ponoćnog sata.

 

  

Grleći to tijelo od svjetlosti starim navikama a čuvstvima potpuno novim

 

pokušava u sebi samome ponovo podignuti prošlošću zatvorene granice;

 

tutnjava zahuktalog vlaka u nutrini ne prestaje, premda za to usrdno moli,

 

stara knjiga poziva na susrete, sada međutim od neke potpuno nove stranice.

 

  

Tanano novo stablo ponovno niče iz jednom odagnatih potmulih dubina,

 

služeći za gradnju nekih čudesno stabilnih konstrukcija razloga i smisla;

 

pluta na vrhu životnih valova  bajkovita galija, sletjela s kristalnih visina,

 

zove ga i traži da još jednom odbaci nesunčana ljeta tihom sjetom pokisla.

 

  

I ne zna zašto se sve to zbiva, premda je na prošlim putevima već dugo sam,

 

već dugo brzaci skoro presahlih rijeka ne šalju odjeke iza  dalekih predgrađa;

 

ne zna, da li to stiže neočekivana nagrada lutrije, što važi samo jedan dan

 

ili se to njemu, kao dokaz nevjerniku, titraj posljednje iskre ljubavi događa.