Unutar notorne činjenice o apsolutnoj interakciji svih frekvencijski susjednih energetskih polja, tvrditi kako unutar nje uspostavljeni odnosi mogu biti samo pozitivni ili samo negativni, bilo bi i za mnoge manje informirane o ovom području, više nego deplasirano.

Znanje o tome da se iz svakog uspostavljenog odnosa može izaći s jednakom mogućnošću pobjede ili poraza, već odavno je ugrađeno u strukturu osnovnog pogleda na svijet većine žitelja ove plavičaste svemirske loptice.

Prethodna tvrdnja omogućava nastanak nove već odavno znanstveno dokazane, po kojoj jednostavno ne postoje „pozitivne" ili „negativne" energije"!? Postoje samo one više ili manje kompatibilne s kojim od njihovih sudionika.

No, i unutar takvog benevolentnog pogleda na uspostavljene energetske odnose između polja, činjenica postojanja ljudskoga bića kao više dimenzijskog polja obdarenog sviješću, u praksi ipak po malo mijenja maločas spomenute temelje.

Sloboda izbora, zasnovana na ograničenom poznavanju uspostavljenog odnosa, pomiješana sa strahom i neizvjesnošću, u pravilu rađa osjećaj, mnogima poznat kao „unutarnja nesigurnost“. To, što ona može biti osviještena od njenog posjednika, ili djelovati potpuno inkognito u dubokim ambisima njegove osobne strukture, najmanje je važno za stupanj njene efikasnosti.

Činjenica da joj je osnovna potka strukture sačinjena od frekvencijskih obrazaca svijesti, takvo što čini neupitnim.

Od osobnog osjećaja nesigurnosti do agresivnih misli, tek je minimalni korak.

Pritom, naglašavati kako su misli - promatrane samo sa svoje frekvencijske razine unutar osobnog polja ljudskoga bića - svojevrsna „informacijska jedinica", koje u uspostavljeni odnos ulaze s jasnom namjerom njegove promjene, najmanje je potrebno dodatno naglašavati.

Uglavnom, tek tako strukturirane „obrambeno-napadačke misli“, najednom imaju sva opravdanja za svoj negativni prefiks, zbog čega i bivaju svrstane u kategoriju tzv. „psi napada“?!

S jasnom nakanom izbjegavanja stupice u koju svako generaliziranje kad-tad znade dovesti, ovo izuzetno široko interakcijsko područje, u tekstu koji slijedi bit će prihvaćeno samo u ulozi njegove izvjesne datosti. Bit će, zapravo, promatrano samo kao notorna činjenica o kojoj se više neće posebno raspravljati, a još manje truditi se opisivati ga.

Stoji, dakle, činjenica njegove egzistencije i baš ona kao takva po jednostavnoj logici stvari svog razvojnog logičkog slijeda, zahtijeva da se odmah postavi prvo - po mnogo čemu - odsudno pitanje.

Glasi ono: „Kako se obraniti od takve vrste napada"?

Pa ipak, i prije odgovora na njega, potrebno je znati nešto o neophodnim koracima, u ulozi „prethodnog pitanja“. Bez njihovog bi poznavanja svaki odgovor, ma kako bio zamišljen u nakani iskrenog pružanja pomoći, cijelu priču odveo u potpuno pogrešnom smjeru.

Ne može se, naime, govoriti o receptu, a unaprijed ne poznavati neophodne korake koji tek trebaju do njega dovesti.

U konkretnom slučaju radi se o:

Utvrđivanju, Uočavanju, Detekciji i metodama (obrane). Svaka od njih je neophodna prolazna faza u konačnoj nakani stizanja do zadovoljavajućeg „obrambenog“ cilja.

Nepotrebno je napominjati kako je čovjek za svaku od tih, naizgled, složenih aktivnosti, ne samo opremljen odgovarajućim alatkama i instrumentarijem, već, što je mnogo značajnije, posjeduje mogućnost neposredne komunikacije s centralnom datotekom neograničenih mogućnosti.

Ona je u stanju pružiti mu odgovor na bilo koji upit. Izvjesnost jedinstvenog informacijskog polja, čijim je sastavnim dijelom, takvo što mu omogućuje od samog startnog pitanja.

Određene instinktivne radnje, određene nagonske reakcije - konačno i sam osjećaj straha - poruke su za njega od posebnog značaja. Posebno zato, jer nisu zatražene s uobičajene „umske" dnevne razine svijesti.

Na taj način u startu postaje jasan jedini neophodni uvjet za njihovo kvalitetno korištenje.

Potrebno ih je samo biti svjestan!

Biti svjestan uspostavljenog čina interakcijskog kontakta; biti svjestan uspostavljenog kontakta „pitanja" i „odgovora".

U mnogobrojnim duhovnim zapisima ovaj je trenutak različito opisivan i zapisivan. Jednom, kao: „spavajuće sluge koje nisu čule kucanje svojega gospodara“, drugi puta: „domaćina, čiji se gosti nisu pojavili na svečanoj gozbi, jer su se morali baviti nevažnim sitnicama“.

I to je istina.

Doista je daleko najteže biti svjestan tog prvog odsudnog trenutka.

Samo, i jedino u tom „početnom interakcijskom trenutku“ - onda kada, na primjer, registriramo nečiji povišeni ton usmjeren k nama; onda kada postanemo svjesni pogrdnog ili provokativnog sadržaja od nekog nam upućene poruke; onda kada nam nagle unutarnje vibracije sugeriraju kako smo skoro trenutačno „ispali iz dotadašnje neravnoteže“ - jedino u tom trenutku imamo mogućnost „odluke“!?

Da odlučimo, hoćemo li reagirati, ili nećemo!

Već u slijedećem trenutku, mi nismo „svoji“!

Odgovarajući istim tonalitetom ili sličnim sadržajem, mi smo u „tuđem posjedu“. U vlasti smo nametnutog nam vibracijskog i informacijskog obrasca, koji nije došao iz naše osi i unutar kojega mi, nismo mi.

No, ako smo kojim slučajem - ili iskustvom i znanjem stečenom visokom razinom svjesnosti - odlučili kako nećemo reagirati;

ako smo s punom sviješću nastavili promatrati energetskog napadača;

ako smo još uz to i odreagirali na potpuno neodgovarajući način njegovim očekivanjima, učinili smo najviše moguće!

Ostali smo na svojoj strani provalije, dok se napadač, uzaludno rasipajući energiju svog osobnog polja, jednostavno survao u nju.

Upravo ovakav način „neuspostavljane interakcije“ (načina i metoda je bezbroj) temeljni je obrazac bilo kojeg „obrambenog poteza".

Da se ni ne govori, kako sa „svoje strane provalije" imamo mogućnost i sve potrebno vrijeme za uobličavanje, eventualno potrebnog „dodatnog odgovora“.

Ponovit će se, stoga: „Jedino svjesnost trenutka uočavanja sada, daje šansu odluci o smjeru promjene"!

Ili, obratno: „Svaka situaciji neprimjerena promjena, potvrdom je nametnutog uspostavljenog interakcijskog kontakta"!

Nakon takvog prvog (sada je jasno, zašto i odsudnog) koraka, nije problem nastaviti s napredovanjem po najavljenim fazama, koje su same po sebi odista jednostavne.

A) Počinju već spomenutim uočavanjem promjene. Često puta počinju s jednostavnim početnim osjećajem da „nešto nije u redu“; s osjećajem da „nešto ne štima“ na psihološkoj ili emotivnoj razini, potpomognutim iznenadnim osjećajem praznine, promašenosti, ili subjektivne „generalne ocjene o vlastitoj životnoj minornosti". No, na sreću, promjena, potom, pokreće motivaciju i želju za „popravkom stanja“, a od nje do potrebe saznanja odgovora na pitanje „kako", malen je korak.

B) Negdje, s početkom tog uravnoteženja nastupa nova faza pod zajedničkim nazivom detekcija ili istraga. Traži se u njoj odgovor na pitanja o mogućim uzrocima promjene, obavljaju se sve neophodne provjere, odnosno provodi se svojevrsna diferencijalna dijagnostika. Njen je prvenstveni zadatak otkriti da li iznenadni negativni impuls dolazi „izvan“ ili „iznutra“ nas samih. U daleko najvećem broju slučajeva, riječ je o našim vlastitim reakcijama na na vanjski podražaj. Riječ je o našem vlastitom „odjeku" i „prelamanju" ulaznog informacijskog snopa, čiji oblik ovisi od svih naših tko zna u kojem od života stečenom dobrom ili lošem iskustvu i doživljenom znanju. Oni, drugi, stoga su posebna i ne tako jednostavna priča, za sebe.

C) Da bi ovako postavljena pitanja dobila svoje odgovore, mora se aktivirati područje osobne dubinske memorije, ili ako je to potrebno, iz najdubljih trezora „centralne banke podataka“ izvući sve podatke koji na bilo koji način mogu imati vezu s predmetnim problemom. Zbog činjenice da smo mi u doslovnom značenju te riječi „zgrada“ sagrađena od nebrojeno iskustvenih i dimenzijskih opeka, iz bilo kakvog rašomonskog stanja, može nas izvući „tipski-paragon-podatak“. Uz njegovu pomoć bit će moguće skoro u trenu izvršiti sve neophodne usporedbe i dobiti konačnu prosudbu. To što će je neki kasnije racionalizatorski nazivati „instinktivnim odgovorom“, najmanje je važno za njen od nas željeni efekt. Kako bilo da bilo, znanje o utjecajima pojedinih osnovnih oblika potom se spaja s „ovorazinskom bankom podataka“, kada tek tako spojeni daju neophodnu efikasnost započetoj akciji.

D) S tako uočenog podesta - od uočavanja i znanja konstruiranog - kreće se, temeljem prethodno donijete odluke, u obrambeno-napadačke akcije.

E) Te akcije, koliko god bile usmjerene na uočeni opterećujući intereakcijski odnos - u očekivanju najefikasnijeg rezultata za najkraće vrijeme i uz najmanji utrošak energije - da bi sve to bile, moraju tijekom cijelog procesa u sebi neprekidno uvažavati „stari postupak uočavanja“. Bez njega nije moguće praćenje i ocjena novih događanja; bez njega, konačno, nije moguće održavanje uspostavljenog i prihvaćenog intinerera i njegove, eventualno potrebne korekcije.

F) Korekcije, same po sebi, najvišim su dokazom o količini mudrosti onoga koji odluke o promjenama i neophodnosti akcija donosi.

Iz ovako izvedenog generalnog popisa faza koje pripadaju podruju „Dijagnostičke istrage“, svojim značajem posebno se izdvaja područje „Znanja“!

Kako se ponovo radi o posebnoj priči za posebnu priliku, spomenut će se što je jednostavnije moguće: „Znanje o pojavnim oblicima/obrascima, uvjetom je bilo koje obrambene akcije"!

A da bi bili sposobni znati ih i prepoznati, moramo poznavati barem nekolicinu od njihovih temeljnih pojavnih oblika.

No, o tome, u tekstu koji slijedi.

- nastavit će se -