Samo da rata ne bude

 

(Inspirirano govorom iz priloga: „Što se iza brda valja“ – Magikus 29.04.2014)

 

Gledajući ponuđeni govor, nisam se mogao oteti dojmu da sam ga čuo još mnogo ranije. I nije mi trebalo dugo da se prisjetim cijele priče.

Naime, davnih olovnih godina rata na ovim prostorima – točnije rečeno u periodu 1995-1999 – bio sam redovit gost u susjednoj državi. Energoterapeutska praksa odvela me je među ljude sa velikim LJ.

Još i danas mislim da sam među njima (i s njima) polagao, a čini mi se, makar zvučalo neskromno, položio i jedan od najtežih životnih ispita iz predmeta humanosti i osviještenja. Kao rezultat svega, ostale su do današnjeg dana neke uspostavljene duboke i iskrene veze koje će najvjerojatnije trajati do kraja  života.

Ta nikada do kraja objašnjena, a neupitno uspostavljena „tajna veza“ između mene i Bosne, vraćala me je u nju i nakon što su godine promijenile svoju atomsku težinu. Neka nova lica i neke nove osobnosti koliko god da su nastavile ispunjavati moje memorijsko skladište; koliko god da su neprestance potvrđivale postojanje i kontinuitet te davno ispletene mreže između nas malenih energetskih čvorova ovoga podneblja, ipak nisu uspjele gurnuti u stranu neke od likova koji su mi zauvijek ostali svjetionikom na olujnim morima vlastitih valova misli i svijesti.

Za jednoga od njih tek sam kasnije saznao da je više dimenzijsko stablo izniklo iz snažnog sufi-korijena.

Mudrac koji je svjesno odabrao živjeti u raštimanoj svakodnevici, postao mi je (vjerujem) dragim prijateljem i učiteljem uz čiji sam pomoć po prvi puta osvijestio i dio vlastitog licemjerja u području koje su mnogi nazivali „razmjenom energije“.

Umjesto duge priče – koja će zbog svoje autentične istinske vrijednost kad-tad morati biti ispričana – mogu samo reći da sam se zahvaljujući njemu, poput malenog prvašića,  po prvi puta susreo sa abecedom o neograničenim pojavnim oblicima energije čija je jedina uloga bila omogućiti tijek i opstanak sebe same. Nakon njenoga iščitavanja, duboko poštovanje njegovog učiteljskog  znanja i djelovanja, s moje strane ostalo je zauvijek neupitno.

I tako je trajalo dok  jednoga dana, onda kada smo tek zakoračili u novi milenij, nisam od njega primio sam od njega po malo čudnu poruku. Njome mi je poručivao da je „treći svjetski rat pokrenut i da, upravo zbog činjenice samoga početka, imam još malo vremena da se ja i moja obitelj pripremimo za njega“!?

Nije mi trebalo dugo da mu dam odgovor. Negdje - kako to obično biva – iz dubina osobnog polja svijesti  pristigao je on u obliku vlastitog mi odjeka.

Uza sve istinsko uvažavanje, ipak sam mu poručio da: „Čak i ako je sve tomu tako, onda je naša zajednička uloga da učinimo sve da spriječimo njegov nastavak!“.

I tu je priča završila. Sve do danas dok nisam poslije toliko godina čuo,  u uvodu spomenuti govor.

Sličnost otposlanih sadržaja, usprkos protoku više od desetljeća, bila je frapantna.

No, ubrzo sam shvatio da u svemu i nema ničeg previše čudnoga. Religijski korijen snažno je određivao sadržaj jedne i druge. Moja reakcija, međutim, nije.

U mnogo čemu se je razlikovala od one prijašnje?

Kasnijih dvanaestak godina osobne skitnje po različitim razinama i dubinama polja svijesti, novošću i originalnošću svojih sadržaja, ipak su promijenile i moje znanje. S njime i pogled na cjelokupnu situaciju. Koliko god da je spominjanje predstojećeg ratnog stanja – poput sigurne šifre – aktivirao uvijek isto atavističko neprihvaćanje tog pojma u vlastitoj mi nutrini, razlozi za nju i njen intenzitet postali su drastično promijenjeni.

Rat kao potpuno besmisleni sukob bića obdarenih osobnom sviješću, u mojoj, više nije predstavljao anakronizam kojega je samo trebalo izbjeći po svaku cijenu. Zahvaljujući povremenim zavirivanjima preko dimenzijsko-denzitetnih i vremenskih ograda, ovoga puta sam raspolagao s mnogo širom slikom o njegovim stvarnim uzrocima.

Uzimajući u obzir slijed događanja samo u posljednjih nekoliko tisuća godina,  više mi nije trebalo mnogo da se uvjerim u odsustvo bilo kakve slučajnosti!?

Kako to inače biva u prirodi svijesti i njenih energetskih očitovanja, u doslovnom značenju te riječi, baš ništa se i nikada nije događalo slučajno. Tako i priča o ratnim sukobima na ovim fizičkim zemaljskim ravnima.

Umjesto geneze koja bi znatno proširila cjelokupnu priču i odvukla je van okvira željene poruke, dovoljno je tek reći kako su svi oni do jednoga, bili inicirani. Dovoljno je u smirenom uvjerenju ustvrditi kako su svi pokrenuti u jednog jedinog korijenskog razloga.

Pokrenuti su od strane onih kojima naš planet nije domicilno području, i koji su se – osim ostalih dobiti u vrijeme boravka na njemu – obilato koristili energijom i frekvencijama naših osobnih emocija za vlastitu egzistenciju!?

Kastanedina priča o „voladoresima“ sve je samo ne usamljeni primjer i potvrda rečenog

Specifičnim i u svakom slučaju efikasnim programima neposrednog utjecaja na ljudske umove, kroz tisućljeća su inicirali i održavali sukobe i ratove, kao jedan od najsnažnijih izvora čistih emotivnih energija. To što su one imale malo veze s najkoherentnijim frekvencijama u Univerzumu, ljubavi, za njihov ukus naprosto nije bilo bitno.

Ovakvo upravljanje energijama emocija i misli, sa svoje strane ipak je imalo jedno posve prirodno fizikalno ograničenje. Njihova vještina korištenja - mnogima i od nas poznatog - „Mahariši-efekta“ iz sredine prošloga stoljeća, koji je poručivao da je za efikasan utjecaj na jedinke ljudske populacije i njihov um dovoljan rezonantni inicijalni ton od „kvadratnog korijena određene populacije“,- ipak nije mogla biti dovoljna.

Kao u jednostavnom postotnom računu; kako je nezaustavljivo rastao broj članova ljudske zajednice, tako je sukladno tom efektu, morala opadati snaga njihovog utjecaja.

U objektivnoj nemogućnosti stvaranja hibridne rase koja bi brojnošću vlastite populacije i interdimenzijskim sposobnostima nadvlada domicilno stanovništvo, jedino što im je preostalo bilo je aktiviranjem stalnih sukoba i ratova direktno djelovati na njegovo smanjivanje.

I u toj se politici nije skoro ništa promijenilo prethodnih nekoliko tisuća godina. Sve do skora.

U brojci od rastućih milijardi ljudskih jedinki (pri čemu se ne bi bilo loše zapitati: „Zašto se Jedinstveno polje kreacije ponaša tako rastrošno i naizgled neinteligentno“?), ako je išta postalo izvjesno, osim činjenice smanjenja njihovog utjecaja,  bio je sve veći broj onih „osviještenih“.

Sve veći broj  onih koji su zbog svoje dosegnute sposobnosti da zaviruju i izvan standardnih frekvencija zemaljske materijalne realnosti, sukladno istom efektu, postajao je sve snažnijim izvorom nekog posve drukčijeg kvadratnog korijena i njegovog stvarnog utjecaja. Onoga, koji njima ni u kom slučaju nije mogao odgovarati na način koliko je to trebao izvornim žiteljima.

Naime, ako je išta u cijeloj priči postalo jasno mnogima, onda je to bila sve očitija objava sposobnosti ljudskih bića, da putem osobnog polja svijesti, mijenjajući sebe same, mijenjaju i sve oko sebe. A takva se je kreativistička sposobnost, po jednostavnoj predatorskoj logici, morala osujetiti svim mogućim sredstvima. Ponajviše, fizičkim zatiranjem njegovih izvora.

Broj ratova i njihova kulminacija već samo u zadnjih nekoliko stotina godina, teško da mogu biti bilo što osim potvrde rečenog. Za one, koji su u stanju makar malo iskočiti iznad ograda vlastitog uma, teško da mogu biti i bilo što drugo.

I gle čuda, za mnoge od njih, kolonijalna osvajanja, prethodna dva svjetska rata – ali i prepotentna najava predstojećeg, trećeg – odista prestaju biti zamagljenima dossadašnjim floskulama o: „mračnoj strani ljudske duše“; o: „interesnim sferama ljudskih naroda i nacija i na njima izraslih ratnih sukoba“.

Umjesto njih, one postaju ono što u svojoj biti uistinu jesu. Postaju sve očitijom i očiglednom manipulacijom i neupitnom režijom vrhunskih režisera skrivenih iza vlastitih zavjesa moći i bogatstva.

Na sreću, upravo čin neoriginalnosti njihove režije – u kojemu se uvijek slabiji privode pravilima jačih; u kojima otimačina i pljačka dobivaju nazive „otvorenog tržišta“ i „neograničene razmjene“, ili „preventivni napadi“ -  postaju i najisturenijom slabom točkom njihovog sinopsisa.

Koliko god se ovakva priča mnogima činila fantazmagoričnom, teško da će bilo tko, nakon početnih pokušaja otvaranja vlastitog uma već za sveokružujuće dnevne podatke uspjeti u njihovom posvemašnjem negiranju.

Stoga, umjesto bilo kakvog zaključka i uobičajenih poziva na „buđenje“ nudim nešto posve drukčije. Nudim nešto poput poziva na apsolutni prestanak ovakve utakmice u kojoj je pobjednik unaprijed poznat i određen od strane samih sudaca.

Nudim: „Poziv na razumijevanje i povezivanje!“.

Nudim ga, makar koliko on mnogima bio smiješan i sličio modernim „nju-ejdžovskim pričicama“.

Ako je on, kojim slučajem, još uvijek nejasan u svojim porukama i obrazloženjima, preostaje mi tek, koristeći istu kreativističku rezonancu, umjesto njega s dubokim povjerenjem u njegovu istinsku snagu ponuditi po malo neuobičajeni kod: „Sve da – Rat ne!“.

Ili, kako odavno reče pjesnik zajedničke nam panonske ravni: „Samo da rata ne bude“!

Jer Ništa, u doslovnom smislu riječi, nije vrijedno nasilne smrti jednog jedinog ljudskog bića… jer kada nestaje on, nestaje i jedan cijeli maleni svemir; a onaj zajednički ostaje zauvijek osakaćen njegovim nestankom.

 

PS.

Znatiželjnima, nakon svega, još uvijek preostaje potreba davanja odgovora na pitanje: „Jesu li upravo pročitali izmišljenu priču, ili su primili poziv“?