Ruke

 

Možeš između dlanova skupljenih, ponijeti cijeli svijet

kao krilima labudova da ga zaštitiš od orkana vremena;

umjesto cvijeća možeš nabrati stidljivih stihova rukovet

znajući, da prava pjesma oslobađa od svakog bremena

 

Možeš na svome dlanu prizvati rađanje svjetiljki noćnih

unutar zvončića duha, koji kao da se plaše svojega zvuka;

možda se boje koraka, u prošlost zalutalih i bespomoćnih,

moleći za krajeve u koje stane najmanje zloslutna poruka

 

Dlanom, umjesto magičnim prahom, čudo možeš buditi

ako ga krilom leptira položiš na neko od bolnih tjemena;

za svaki tvoj samilosni dodir nitko te nikada neće osuditi,

niti kada tvoj zagrljaj potone kroz nečija umorna ramena

 

Dodirom možeš pozvati kiše da dječje snove skriju u sebi,

dok, poput bisera raskinute niske, sve kapljice ne odlutaju

i mada te iza njih svojim blještavilom zvali pokisli drvoredi

moći ćeš dočekati da im se sve misli tuge u smijeh predaju

 

Možeš jednim pokretom ruke narediti istini da ti se pokori

i da iznikne iz kristalnih okvira u svakom od starih trpljenja,

da se iza nje sve laži utope u svojoj, maglom pletenoj odori,

sve dok usnuli mir u tebi ne dosegne prve pragove buđenja

 

Tvoja je ruka dijelom božanskog, dok stvaraš nova obzorja

za sve, u obaveznom labirintu življenja, nesigurne i zalutale;

dovoljno je tek da si tu, makar i sa suzama izazova i prostora

s čijih su dalekih obala do tebe njihove teške misli doplutale

 

Tvoje su ruke kazna i oproštenja svemu što si ikad znala činiti,

u onome što biješe prije, i nakon što su kapi vremena istekle,

bez njih se Cjelina gromoglasom kroz tebe ne može objaviti,

nit bi je suze sreće i tuge, na obrazu kojega nema, opet zapekle