Nekom su čudesnom lakoćom  leptiri tvojih usana

lelujavošću jesenskih listova popadali po mome tijelu;

u sobi toplina, a vani kuca na okna još jedna noć besana;

dodiri tvoji iza sna će nestati, probuđeni u zoru tromu i bijelu.

 

 

U mojim zagrljajima mekoća podatne ti puti

razliva se  toplinom jednom popijenog crvenog vina

nema ničega između nas što na nadolazeći dan  sluti,

posvuda svoje zamke nevidnice razapela nijema tišina

 

 

Ostani teći kao rijeka, tako topla i plišano meka

u teškim mrežama  mojih željno raširenih ruku

neka te iz njih ne pozove nečija čežnja daleka

neka te prošla sjećanja od mene i ove noći ne odvuku

 

 

Dopusti da barem na trenutak i još sasvim samo malo

na trbuhu tvom mramornom moja glava ostane polusnena

neka miruje zapešće toplog ti dlana, na tjemenu mi razlistalo

i neka ova noć ostane trenom mira u općem nemiru traženja

 

 

Još uvijek ne znam koje to čuvstvo mojim udovima teče;

da li se to Vrijeme i Univerzum bezglasno i strasno grle

jesmo li nevidljivom niti spojeni ti, ja i ova zimska večer

ili to valovi jednom začaranog mora uz  strme hridine hrle