Prirodno-društveni sustavi - 3

 

No, priča o mreži, tu ne završava.

Naime, tek kroz procese njenog konstituiranja, stiže se i do trećeg neophodnog modela i zahtijeva Prirode.

Konstituiranje, odnosno uspostavljanje bilo kojega dijela ili cjeline nove mreže, moguće je na dva osnovna načina - koji istovremeno u sebi sadržavaju i osnovne osobine prirode kao cjeline - i to:

Prijenosom dijela osnovne, odnosno generalne funkcije, u njenom informacijskom obliku na drugi dio mreže;

Stvaranjem potpuno nove kompletne mikro-mreže (s novim funkcijama i novom strukturom, koja se potom kroz Samoodnosnu autokreativnost razvija).

Znajući što je dosad rečeno o svijesti i kreativnosti; znajući što je rečeno o osnovnim organizacijskim i informacijskim funkcijama, lako je zaključiti koji je od njih onaj posebno interesantan i značajan za potencijalne voditelje Društvenih sustava i njihove objave.

Značajan je on kroz čin „autokreativnih mreža“, koje ne posjeduju svijest o sebi samima ali su u posjedu minimalno dovoljnih tragova svijesti kao konstitutivnih dijelova vlastite strukture.

Značajan je i kroz čin „Samoodnosne autokreativnosti“, kao temeljne osobine čovjeka, koja time i jedino kroz njega postaje PRVOM OSOBINOM PRIRODE.

Da ne bi bilo „kratkih spojeva“ i nerazumijevanja pri spominjanju „hranjenja“ i „gradbenih elemenata mreže“ netom spomenutih, potrebno je pojasniti što se pod tim pojmom praktično događa.

Neupitna je činjenica da se svaki OOF - kao i svaki živi sustav, da bi opstao i razvijao se - mora „hraniti“.

On to čini na poznati način energetskog interakcijskog svekretanja i dotoka iz okruženja. 

Zbog toga imamo posljedicu „preskakanja elektrona iz jednog upražnjenog mjesta u drugi“, ili razlog što: „Energija ne trpi prazan prostor“.

Ili, još točnije rečeno, iz razloga „naponskih razlika između polja“ kao jednog od temeljnih uzroka svekretanja.

Čineći to na jednako poznati „3N-način i Binarnog koda“, „Uravnotežena neravnoteža“ i s njome nastale promjene, postaju DRUGA OSNOVNA OSOBINA PRIRODE.

Tim i takvim, u biti,  procesom energetskih izmjena sukladno jednostavnom interakcijskom načelu, dolazi i do promjene same strukture Osnovne organizacijske jedinice.

I upravo tu i tada, javlja se po prvi puta jedna potpuno nova specifičnost!

Dok se uspostavljenim procesom događa i hranjenje i razvoj sustava, on sam, kao cjelina u danom vremenu i obliku ostaje relativno stabilan.

Usprkos promijenjenih mu konstitutivnih elemenata, njegova opća struktura i temeljna funkcija, ne mijenja se!?

Sve se događa na isti način na koji se i Čovjek sam ne mijenja dok gleda vlastitu sliku u zrcalu.

Odgovor na ovaj eventualni paradoks opet treba potražiti na strani Zakona o pretežitom sadržaju.

On kaže da će se: „… sukladno sveopćem načelu kretanja i interakcije, promjena događati, ali ona svojom brzinom i dimenzionalnošću neće biti odmah i jasno uočljiva na razini njenoga promatrača“.

Potvrđujući pravilo da „Realnost ovisi od procesa i vremena promatranja, kao i promatrača koji ju je, s osnova vlastitog procesa osvješćivanja, u stanju prepoznati“, promjena će se ipak događati, ali se neće očitovati na koherentan način s sposobnošću promatranja svih sudionika u tom interakcijskom procesu.

Ostaje, stoga, samo potvrda da se tim procesom postupne interakcijske promjene, tek treba stići do njene „kritične točke“, nakon čega će se ona, kao i svaki vrh ledenog brijega objaviti svojom pojavom iznad morske površine.

U konkretnom slučaju, „iznad dnevne razine svijesti“ Uma kao njenoga registratora.

Također je neophodno dodati to, da se dotična promjena nikada ne događa u svojoj kompletnosti, odnosno nikada ne zahvaća Sustav kao potpunu cjelinu!?

Za relativno dobre poznavatelje spomenutih zakonitosti, ovakav zaključak ima svoje puno opravdanje.

Znaju oni da upravo pravilo „…promjene cjeline, započinje promjenom njenog najmanjeg dijela“, automatski negira takvu mogućnost, zapravo znaju da se uvijek radi o njenom uvjetnom „početku“. Nikako i njenom apsolutnom „kraju“.

Zato i postaje realnom mogućnost da jedan dio Sustava nastavlja slijediti prethodno zacrtanu trasu funkcioniranja i razvoja, dok je njegov drugi, tko zna koji dio, nakon ovako prebačene interakcijske skretnice, svoje putovanje nastavlja potpuno novim tračnicama u tko zna gdje upravljenim.

Dok „lijeni“ dio nastavlja svoje služenje pod dirigentskom palicom Zakona pretežitosti, dotle drugi „aktivni“ dio svoje putovanje nesmiljeno nastavlja igrajući po taktu Načela sveopćeg kretanja i interakcija.

Ovakva spoznaja biti će od posebne koristi onda kada se bude konkretnije razgovaralo o neophodnosti i načinima promjene postojećih dijelova Društvenog sustava.

Ako se nije prethodno uočilo, upravo je ta „Specifičnost razno-dimenzijskog očitovanja i širenja jednog te istoga Polja“, TREĆOM OSNOVNOM OSOBINOM PRIRODE.

O čemu se nakon svega može sa sigurnošću govoriti unutar ovakvih pokušaja razumijevanja super-složenih interakcijskih procesa svud naokolo?

Može li se, s kolikom-toliko sigurnošću išta pretpostavljati, a da ta pretpostavka dovede do nekog koliko-toliko sigurnog podesta na kojem bi se trebao nalaziti konačni, zamišljeni i voljom njenog autora obojeni cilj promjene?

Nedvojbeno, da.

Može se mirno tvrditi, da se Osnovna organizacijska funkcija; da se Osnovna jedinica kreacije kroz kontinuiranu interakcijsku promjenu jednako „samoorganizira“, koliko i razvija.

Ona kroz taj isti proces aktivira posljedicu stvaranja novog oblika i nove funkcije; što i nije ništa drugo do toliko puta spominjana sposobnost kreacije.

A ta je sposobnost - ovoga puta bez ikakvih posebnih iznenađenja – ništa drugo do ČETVRTA OSOBINA PRIRODE/ŽIVIH POLJA!

Tom se vrstom pletenja - kao i brojem upletenih „čvorova mreže realnosti“ - određuje stupanj složenosti bilo kog od Sustava.

Pri tomu je svejedno da li je on biološki, ili društveni, jer se u oba istovremeno mogu obavljati (i obavljaju) svi neophodni „samo-popravci“ i njihova njima neophodna „održavanja“.

Time se stiče pravo govoriti kako: „Svaki stupanj razvoja Sustava, ovisi od dosegnute razine ili stupnja kreativnosti“; odnosno, kada je Čovjek u pitanju, i u ovisnosti od njegovog dosegnutog stupnja, već spomenute, „Samoodnosne autokretivnosti“.

Što, dodatno ima reći, i od: „Stupnja upravljanja sobom samime“!

Iza ovakvog logicističkog niza notornih odnosa i procesa u prirodnoj strukturi, nužno slijedi još jedan od zaključaka, posebno upozoravajući i neophodan kada se radi od Društvenim sustavima i njegovim pojavnim oblicima.

Za mnoge možda neočekivano i nelogično, on će poručivati: „Što se više upravlja sustavima, to je stupanj njegove složenosti niži“; premda bi se on mogao i drukčije postaviti, pa poručivati kako: “Viši stupanj upravljanja sustavom, govori o nižoj razini njegove organičnosti“.

Time, opetovano, govorit će on o vlastitim „smanjenim sposobnostima autonomnosti, samorazvoja, samoregeneracije, samoregulacije i učenja“, što je – prisjetimo se ponovo – temelj opstanka svakog od onih iz prirodne kategorije.

Imajući u vidu kako ista pravila važe i za Čovjeka i za njegove mentalno-duhovne-emotivne proizvode; kako su ta pravila tek površinska očitovanja Jedinstvenog informacijskog polja, s osnova Zakona jedinstvene informacijske cjeline u njemu samome, što rečeno može značiti ako ne još jednu potvrdu „Četvrte osobine živih polja“? I, dakako, neophodnosti njene praktične primjene unutar uspostavljenih društveno-organizacijskih okvira.

Još jedna je to potvrda, da se jedino u odnosu sa sobom samim, može kretati k rastu i razvoju (o opstanku, da se i ne govori). Hoće li se tada govoriti o Osnovnoj informacijskoj jedinici, Osnovnoj jedinici kreacije, ili Osnovnoj organizacijskoj jedinici, sve jedno je.

Rastom i razvojem svake od njih rast će i razvijati se i svaki od sustava kojemu pripadaju oni, i procesi koji ih sačinjavaju.

I vjerovali ili ne; to je i Završni model kojega bi Čovjek trebao koristi za gradnju svog novog modela društvenog sustava!?

Tek nakon tako prihvaćenih i osviještenih pravila, postaje moguće u zaključku reći, kako je jedan od osnovnih „katalizatorskih motiva“ i „skretnica promjene“, kada je Čovjek u pitanju, njegov motiv ili cilj. Upravljanja.

Da li je on početni ili krajnji, također je sve jedno; ali da će se on objaviti kao prvi od minimalno dva strukturna dijela bilo koje od „osnovnih jedinica“, dileme više ne može biti.

A upravo zato, jer su one prenositeljem informacija, i sam biva određen dvjema vlastitim funkcijama.

Onom da prenese informaciju i onom, da je koristi u ulozi željenog poticaja.

Time i svaka od spominjanih „katalizacija“ - zadržavajući sposobnosti povećanja procesne brzine a vlastite ne promijene (jer bi u suprotnom nestalo i temeljne funkcije polja) - postaje i „Prvom funkcijom“ kojom se determinira Sustav kao cjelina.

Ona istovremeno dovodi i do konačnog razloga, zbog kojega bi Čovjek trebao započeti s promjenama vlastitog sustava i modela kojega bi u njega trebao ugraditi. Ako ni zbog čega drugoga, ono samo zato, jer ako išta može biti stvarni katalizator nekih procesa onda su to, na prvome mjestu, upravo „Osnovni Obrazac Funkcioniranja“ i „Osnovna Jedinica Kreacije“.

Pri čemu upravo on postaje i glavnim razlogom zbog kojega je toliko riječi potrošeno na odnose „prirodnih“ i društvenih“ sustava.

Postaje konačnim razlogom zbog kojega je potrebno ponuditi jedinstveni recept za sve predstojeće promjene.

Umjesto da se „upravlja sustavom“, Sustav se mora osposobiti da „upravlja“ sam sa sobom!

Kako to postići, sadržaj je narednih dijelova teksta.