ISJEČCI IZ KNJIGE „UPRAVLJANJE ENERGIJAMA SUSTAVA“ (VII pogl.)

 

Prirodno-društveni sustavi - 1

 

U uvodnom dijelu teksta ponuđeni su osnovni strukturni oblici Sustava kao očitovanog pojma Postojanja.

 

Dok je Prirodni sustav u sebi sadržavao elemente Oblika, Strukture i Procesa, njegov društveni pojavni aspekt priključio im je i Značenje.

 

Svi zajedno postali su, uvjetom opstanka jedinstvenog organičkog sustava Prirode, omogućivši Čovjeku dodatno razumijevanje društvenih pojava koje uspostavlja i u kojima sudjeluje; ali i stvarnosti na koju svojim misaonim silnicama osobnog polja nedvojbeno utječe.

 

Bez obzira na činjenicu uspostavljene interakcije između Čovjeka i njegovog okruženja, ipak se mora upozoriti da se težište budućeg izlaganja ne nalazi na tom odnosu.

 

Za njegovu konkretnu potrebu, ono je smješteno negdje pred njegovim krajem.

Za cjelinu priče neophodno je prvenstveno razumjeti doseg, mjere i oblike utjecaja tzv. „bioloških sustava“ na one „društvene“. Ali i obrnuto.

 

Tek kada se uspiju prepoznati i razumjeti očitovanja prirodnih načela i zakonitosti unutar Društvenog sustava, postaje moguća njegova promjena u smjeru globalnog zahtjeva za njegovim koherentnim funkcioniranjem.

 

To je i bio razlog prvog naglašavanja činjenice o „organičkom ustrojstvu i informacijskoj međuovisnosti, svih četiriju elemenata, u danom vremenskom isječku“.

 

To je bilo i razlogom naglašavanja njihove međusobne strukturne različitosti.

 

Po njoj su Prirodni sustavi i njihove mreže zadržavali i isticali svoju bio-kemijsku prirodu, dok su oni na ljudskoj strani težište imali na informacijsko-komunikacijskom sadržaju i njihovim simboliziranim pojmovima, kulturnim ograničenjima, te interesnim odnosima i moći.

 

Zajedno su, pak, postali početnim temeljem uspostavljenih interakcijskih odnosa u kojima Priroda, cjelinom tih odnosa, neprestance utječe na svoje dijelove.

 

Među njima je i Čovjek koji i sam, ireverzibilnim procesom čini to isto naspram nje.

Činjenica da je (koliko se do danas zna) jedino on u posjedu svijesti o sebi samom, odnosno da je dosegao razinu „svijesti svjesne sebe same“, govori u prilog tvrdnji kako je taj njegov utjecaj, sve prije negoli minoran.

 

S druge strane, upravo zbog takve snage vlastitog utjecaja putem Osobnog polja svijesti na više dimenzijske razine opće egzistencije, prioritet je morao biti stavljen na njegovo „učenje neophodnih vlastitih promjena“. Sve to, da ne bi ta Priroda, kao jedino ovlašteni sudac, njega i njegove umotvorine prijevremeno izbacila iz igre.

 

Uvjet razumijevanja odnosa viših i nižih sustava kroz neposrednu primjenu načela i zakonitosti tim je načinom postao i neposredan uvjet njegovog vlastitog održanja i egzistencije.

No, ne i samo to.

 

Tim je načinom postalo potpuno legitimno, umjesto Čovjekovog utjecaja na Prirodu, prioritetno govoriti o njenim zahtjevima prema njegovo-njihovoj zajedničkoj društvenoj objavi.

 

U Prirodnim sustavima, posebno označenim tzv. „bio-prefiksom“ kao naznakom najvišeg stupnja organičnosti koja u njima vlada, globalna struktura neposredno ovisi od svojih početnih konstitutivnih elemenata.

 

Da tako mora biti i u njihovim pod-sustavima označenim „društvenim aspektom“, također nema dileme.

 

Ne zaboravljajući generalno pravilo „Odnosa svega sa svime“ - zbog čega i ne može postojati neki poseban „kraj“, a još manje „početak“ - uvođenje ovih elemenata postalo je obična stilska figura. Obična, ali neophodna. Posebno stoga, jer se je u kontekstu tekućeg izlaganja, njome željela dodatno naglasiti činjenica promatranja samo jednog od bezbroj ponuđenih segmenata.

 

Neposrednom primjenom Zakona informacijske jedinstvenosti, nakon toga, logičnim je postalo očekivanje da će: „razumijevanje dijela, pomoći razumijevanju cjeline uspostavljenih odnosa i na njima temeljenih procesa“.

A od njih, do razumijevanja bilo kojeg sustava (onog Društvenog, posebno), trebao bi biti tek maleni korak.

 

Sve rečeno, postalo je razlogom za uspostavu konvencije o uvjetnoj egzistenciji tog „Početnog konstitutivnog elementa“ u njegovoj osnovnoj organizacijsko-procesnoj funkciji.

 

Njegova uvjetna pojava kao elementa koji, po prvi puta u Postojanju, u sebi istovremeno uključuje sva četiri strukturna oblika, postala je razlogom njihove realnosti u cjelini Prirodnog sustava.

 

Sukladno općem pravilu o: „…generalnom zakonu svuda ili nigdje“, u konkretnom slučaju,drukčije nije moglo ni biti.

 

Tim je načinom istovremeno otvorena mogućnost da se spominjanim ireverzibilnim procesom dedukcije stigne do zaključka i o njegovim minimalnim egzistencijskim okvirima. Što će reći; o njegovom minimalnom funkcionalnom dijelu polja.

 

Na taj način je i ta minimalna „gradbena opeka cjelokupnog zdanja Postojanja“ morala u svojoj Osnovnoj organizacijskoj funkciji sadržavati najmanje dva, također, osnovna očitovanja.

Morala je, vlastitom stabilnošću procesa (i motiva), odnosno njihove „uravnotežene-neravnoteže“, održavajući sebe u relativnoj stabilnosti, postati i ostati osnovna gradbena opeka osnovne strukture sustava.

 

Tek tada je, sa svojim drugim očitovanjem „Katalizatorskim procesima“ - kao pobuđivačima ili usporavateljima procesa u kojima sami ne sudjeluju - mogla omogućiti da se od njih dvoje nakon višekratnog povezivanja i na višim razinama, kao i u svakoj trodimenzionalnoj „kristalizaciji“, začne pojava elemenata sa specijaliziranim funkcijama.

 

I vjerovali ili ne; to je Prvi dio modela po kojemu bi Čovjek trebao graditi ili mijenjati vlastiti sustav!?

 

nastavlja se