U situaciji postojeće organiziranosti funkcioniranja ljudskoga društva, problem autoriteta i statusa ima posebno značenje. Još jednostavnije rečeno; skoro je nemoguće zamisliti iole organiziranu ljudsku skupinu u kojoj načelo majorizacije ili subordinacije nije ugrađeno u same temelje tog socijalnog zdanja.

Uostalom, u tome i nema ničeg čudnog ili specifičnog. Počevši od notorne činjenice rođenja ljudske jedinke, „božanska“ i neprikosnovena uloga roditelja kao izvora njene sigurnosti, pa sve do bespogovornog vjerovanja u „konačnog tvorca“, uvijek su svoja izvorišta tražila u jednom te istom svima zajedničkom korijenu.

U strahu od Novog Velikog i Nepoznatog, koje je u stanju dovesti u pitanje i njegovu opstojnost, čovjek je naučio učiti i prepoznavati „istinu“ i „realnost“ svojega okruženja. Činjenica da je to najvećim dijelom uspijevao putem drugih jedinki svojega roda rođenih prije njega i danih im „učiteljskih autoriteta“, sa svoje strane nije umanjila potrebu za tim učenjem i razvojem.

Iskustva i znanja prethodnih generacija, po jednostavnoj nasljednoj logici stvari, nisu prestajala ugrađivati se u strukture osobnih polja sadašnjih. To, što je spomenutom procesu mnogo kasnije pridodano imenovanje „evolucija“, na samu bit uspostavljenih odnosa i pravila nije ni najmanje utjecalo.

No, to istovremeno i ne znači da tako treba biti i nadalje.

Naime, već od prvog trenutka spoznaje samoga sebe, od prvog trenutka vlastite samosvijesti, čovjek je stekao jedno potpuno novo i originalno pravo i obvezu.

S osnova vlastite slobode izbora stekao je pravo i obvezu kreacije; jednako sebe, koliko i svoje realnosti. O osobnoj odgovornosti, koja uz takvo ovlaštenje ide, pritom nije potrebno ni govoriti. U takvoj situaciji i znanje učitelja i prethodnika, drastično je izgubilo na stupnju svoje bezpogovornosti. O usporavanju evolucije, kao nesvjesne selektivne sile, da se ni ne govori.

Sve što je čuo, sve što mu je naređeno, sve što mu je u djetinjstvu ideološki ili vjerski usađivano u strukturu uma, rastom osobnog znanja i svjesnosti - poradi jamstva vlastitog razvoja – čovjek je postao primoran dovoditi pod znak pitanja.

Njegov subjektivni osjećaj za „dobro“ i „zlo“, razvijan kroz tisućljeća kao izraz dosegnutog stupnja njegovog uključenja i osviještenja Jedinstvenog Svepolja Svih Mogućnosti, u konačnici je postao jedinim stvarnim kriterijem za njegovu slobodu izbora i odlučivanja. Prateća pitanja, poput: „Tko?“, „Zašto?“, „Gdje?“, „Kako?“ i „Kada?, samo su mu trebala olakšavati rast procesa svjesnosti i „ispravnost“ odluke.

Pa ipak, najveća stupica je bila i ostala sadržana i zadržana u najskliskijem mogućem terenu, neophodnosti pokušaja odgovora na temeljno pitanje: „Tko je, uistinu, pravi učitelj?“ i „Čiji se autoritet treba prihvatiti i slijediti?“. Da li je to, možda, onaj kojega su mi drugi nametnuli, ili, možda, onaj kojega sam kao takvog iz sigurnosti pristigle iz vlastite nutrine sam prihvatio na temelju osobnog i proživljenog iskustva?

Što god bilo da bilo, kakav god da se odgovor nalazio i nudio, ostajala je svojom prisutnošću da traje, mnogima neželjena, osobna odgovornost za izbor i odluku. Vraćala se ona neumitno svojem izvorištu sa svim posljedicama koje sloboda odlučivanja i prosuđivanja, s osnova nedovoljnog broja ulaznih podataka, nudi.

Prisutna je ona čak i onda kada se do dan danas, mnogobrojni ne prestaju skrivati iza floskula tipa „naređeno mi je“?! S njome je ostajalo da traje i upozorenje sabijeno u premudru narodnu izreku o „tri put mjerenom, a jednom sječenom“! Zato je i prvi korak, zato je i prva procjena često puta postajala ona odsudna; jednako kritična u svom pozitivnom ili negativnom značenju.

Dati nekomu ulogu i status, bezpogovorno izvršavati tuđe naredbe, uvijek je ovisilo od stupnja i intenziteta „susreta sa samim sobom“.

Samo onda kada sam uspijevao spoznati gdje sam ja, imao sam šansu odrediti gdje su drugi. I to jednako naspram mene, koliko i u odnosu na mene.

To je i do danas ostao jedinim izvjesnim načinom smanjenja opasnosti i rizika u koje upadamo vlastitim brzopoteznim i nepromišljenim odlukama. Da se, pritom, posebno ne naglašava i prastaro biblijsko o „bacanju kamena“, istoga značenja i mnogo veće vrijednosti.  

A mogući put, stvarnog učenja?

Kao i uvijek, u poznatom: Osvijesti – Razumi – Primijeni (ili, promijeni).

I, dakako, trening! Svakodnevna praksa učenja hodanja, pada i uspona.

Stoga, logičan i sljedbeni zaključak i ne može biti drukčiji, nego sadržan u upozorenju, da se prije priznavanja statusa, ili davanja višeg prava drugima, obavezno prethodno mora ponuditi odgovor na pet naprijed spomenutih pitanja. Primjera i mogućnosti za takvu vrstu treninga, neograničeno je.

Jedan od njih je i nedavno bio na ovim stranicama, kada su mnogi dobronamjerni, tada spomenutoj i mada jednoj od mnogobrojnih udruga na tlu Hrvatske, nekritično i neselektivno pridodali epitet „krovna“.

Koliko god se on činio nebitnim – jer svatko u konačnici, slobodom vlastitog izbora, ima pravo na njegovo prihvaćanje ili odbijanje – konkretan primjer tipičan je model naše svakodnevne prakse. Ne razmišljajući puno, još manje osvješćujući pozadinu i stvarno značenje, uobičajena nas navika vodi olakom prihvaćanju tuđih ocjena i ponuđenih uloga u našim životima. Al s našom  odgovornošću za njih, nažalost.

U početku nezainteresirani, u odsutnosti direktnih uzročno-posljedičnih veza, olako prihvaćamo i toleriramo sve što nam se ponudi.

A onda, jednom, kada takva „prihvaćeno-neprihvaćena ponuda“ prijeđe prag naših malenih osobnih svjetova – počesto rušilačkih djelovanja unutar njih – budimo se!?

U pravilu, skoro uvijek, za korak iza mogućeg početka reakcije. Za veličanstvenu i lagodnu „ORP-šifru“, definitivno prekasno. Tu priča završava. Mnogobrojna nastojanja „ispravka krive Drine“, ostaju i nadalje samo uzaludni pokušaji i pravi modeli neke univerzalne pravednosti u propuštenoj ocjeni učinjenog.

No, da se ova priča o slobodi odlučivanja, o osvješćivanju, razumijevanju i vlastitim promjenama ne bi samo tako završila, ostaje obveza objašnjenja konkretnog primjera. Za takvu nakanu iskoristit ćemo jednostavan logicistički niz, neupitnog značenja i sadržaja.

Ako se složimo da pojam krovni u sebi zapravo sadržava značenje najvišeg, problem oko uspostavljanja željenog niza neće postojati. Osim, možda i tek, za one koji svaki od ponuđenih pojmova nisu nikada osvijestili ili razumjeli u življenjima svojih svakodnevica.

Pa pogledajmo:

1. KROVNI =  Najviši

2. Najviši   =  Najautoritativniji

3. Najautoritativniji  =  Najviše ovlaštenje

4. Najviše ovlaštenje  = Najvišeg pravo suda

5. Najviše pravo suda =  Najmanja sloboda izbora osuđenog

6. Najmanja sloboda…=  Najmanja kreativnost

7. Najmanja kreativnost = Neravnoteža sustava

8. Neuravnoteženi sustav = KAOS     

……………………………………………………

Interakcijska mreža Postojanja i Prirode (strukturirana od Svijesti i Čiste energije) ne poznaje kaos.

Čija je, dakle, odgovornost za kaos?

U dosegu raspolažućeg napona svjesnosti, dakako?

Tko je odgovoran za svoj, ma koliko minorni, no ipak početni pogrešan kod?