Pozvana si

 

Zaogrnuta plaštom tame sjedni na klupu pored mene,

mirno i sigurno, kao da se već dugih vjekova znamo;

pruži mi ruku da povežeš dvije davno rastavljene sjene

i dopusti nebu da s odlazećim svjetlom ostane zaigrano

 

Nek se nad nama izliju posljednji kasnovečernji smiraji  

dok šutnjom dopuštaš miru da polegne preko naših čela;

svatko od nas pradavne tuge i traženja u sebi neka pritaji

i neka nad proteklim sudbinama pročita posljednja opela

 

Dopusti da glasovi u vjetru obznane neke skrivene poruke

da nam, u tami šapnute riječi, otkriju tajnu svoje melodije;

prihvatimo kao oratorijum njene posljednje ponoćne zvuke,

u čijem jednom jedinom tonu bit je Univerzuma rapsodije

 

Ne govoreći, dodirni sjećanjem budućnost koja je već sada,

da bi smo zajedno uspjeli čitati kristalne kugle bez grijeha;

u njihovim su odrazima buduće slike jedina sigurna nagrada,

a svaki pobjednik poražen, ako u njemu nije djetinjeg smijeha

 

Ne mora se znati da nad nama nemaju vlast šamani vremena

i da smo skitnice što su tek sišle s prašnjavih drumova svemira;

da smo tim silaskom oslobođeni zauvijek njegovog bremena

i da nema u njemu velikih želja, a još je mnogo manje nemira

 

Mi smo dvoje putnika koji su se sukladno Planu konačno sreli,

da bi kao točke omeđili početak i kraj početka velikog smjera;

tu smo i za pomoć onima koji sve zamke puta još nisu prozreli

 i da im ranjenim stopalima ostavimo trag nebeskih globtrotera

 

Spusti između nas na klupu, sva svoja iskustva pradavnih zora,

da ja od njih ispletem neku, za sve tužne ljude, radosniju priču

nebi li s njome i u njima, zauvijek nestale zadnje silnice otpora

i nebi li sami u sebi pronašli svjetlost, koje se tako rado odriču

 

A ti ćeš od koraka i straha nepoznatog, dugo skrivanog u meni

podići onaj odsudni putokaz za sve zalutale na putu prema sebi,

zbog kojega, makar koliko zajedno, a dalje ostajući razdvojeni

nećemo dopustiti ni umirućem da mu posljednja nada izblijedi