po neki put znaš da otkidaš djeliće kristala srca skrivenog negdje u meni

njega koji je jedinim izvorom nepotrošive luči u sveokružujućoj mi tmini

ni ne znaš za svjetlosne putove koji zbog toga definitivno zalutaju u sjeni

nesvjesna koliko se dragih riječi zauvijek raspe u nekoj nevoljenoj širini

po neki puta prođeš mojim stazama mrveći im komade zlatnožute cigle

i lomiš krošnje uz njih k nebu stremećih,

iz stare čežnje izraslih jablanova

igraš se poput djeteta sa životnim pričama što su odnekud i tajno pristigle

nesvjesna koliko u njima ima mogućih tužnih završetaka i lažnih izazova

po neki put bez stvarne potrebe braniš se, od prastarih strahova preplašena 

udarajuć sve oko sebe rukama, koje bi drugima i meni nježnost trebale davati

neznajuć da si već mojim prvim zagrljajem, u ovom svijetu zauvijek zaštićena

a da drugima tek predstoje putovi čijim se sretnim krajevima oni mogu nadati.

opusti se u tom zagrljaju i prepusti životu skitnici da sam svoje puteve bira

neka divovski valovi prijete tuđim galijama što su zalutali na morima samoće

za tebe više ne postoje potrebe ranih snobuđenja u nesigurnosti jutarnjih nemira

u toplini mojih ruku nema traga neizvjesnosti i strahu od neočekivane hladnoće

u tajnom susretu prišapni maloj djevojčici u sebi, da stare bajke nisu nestale

makar se njoj činilo drukčije i makar joj se sretni krajevi u njima daleki činili

kaži joj da na vašim usponima prema gore, zvijezde vodilje svijetliti nisu prestale

da su i moji otpali djelići kristala vaše izvore svjetla novom svjetlošću obremenili