Pjesnik i noć

 

U srcu noći, dok cjelina u njemu drijema

susreću se dijelovi svih njegovih ja jesam,

jedinu poruku šalje mu uvela krizantema;

od kada više nije i gdje će ga odvesti dan

 

Lutaju pjesnik i njegove već ocvale rime,

moleći okolne lampione za još malo svjetla;

da on i akordi ne potonu kroz prošle plime

dočekavši zov barem prvog jutarnjeg pijetla

 

Umorni odjeci plaše prazninu svuda poleglu,

trepere u pokušajima vraćanja tragova mira;

zovu u pomoć želju, iz jučer u sutra pobjeglu

u nadi da ne bude vrijedna njegovog odabira

 

Mole ga za pristup, još uvijek pokisli stihovi

zaostali u, tko zna kad, usahloj kiši u njemu;

ne obećavaju smiraje opet probuđeni vihori

tražeći zoru, davnim gubitkom neobilježenu

 

Priziva za darove povratka u pjesmu, muze,

makar onu posljednju, koja bi sve oživjela;

nudeći za nju sred ljetne noći snježne suze,

traži jasnoću na slici što je davno izblijedjela

 

Teturanjem mjeri putove odavno prijeđene,

svaki je korak u kalupu snova olovo točeno;

odjednom su tajne rađanja stiha zaobiđene,

a zadnje padanje u ambise opet spriječeno

          

Pjesma se nikada ne piše, ona se tajno rađa

u dubini oceana, čija je on jedinstvena kap;

ako u stihu iznjedri kod, koji sve oslobađa

iz svake će kapi Nebo zauzvrat poslati slap