oprosti, što slutim da ću, za mnoge nenadano, uskoro i ja morati otići

svjetlosnim putovima bez granica, u blještavim stihovima vlastitih balada,

oprosti što osim ove pjesme, do tebe poslednja poruka neće direktno stići

i što će ti se činiti da ničeg osim praznine u tebi nema  i oko tebe ne vlada

 

oprosti, što ti nikada neću ispričati davno najavljivanu čudesnu priču

u kojoj su me neki oblaci neobični za svoga vječnog drugara odabrali

oprosti, što ti se možda čini da i stihovi ovi za nečim žale ili nariču;

sasvim je drukčije; to iskra stvarnog mira neka potpuno nova svjetla pali

 

oprosti, što ću tada htjeti s nebeskim čudesnim i razigranim svatovima

iz usputnih vrtova brati još čudesnije dragulje za niske mladinih đerdana

što ću se s djetinjom bezbrižnošću igrati s njihovim letećim atovima

i prijateljevati  sa sretno razgiranim delfinima iza starog pulskog lukobrana

 

oprosti što možda nećeš razumjeti poruke ljubavi i svjetla koje ti budem slao

da bih ti njima ispričao, i uvjerio te, o vječno starom putu u novo stanje stvari;

da čovjek nikada  nije znao u tamu padati a da se potom svjetlošću nije podigao

i da su se i iza večernjih tmina uvijek rađale zore i odjekivali nebesni madrigali

 

nemoj, zbog sebe i nas, prestati vjerovati ljubavi koja sve u jednu istinu spaja

a sve definitivnosti odlazaka čini sporolebdećim i krhkim mjehurićem pjene

čak i u ovom odlasku ne može biti ničeg što nas svojom neumitnošću razdvaja

jer na svim tim  tamnim putovima nema prepreka i moći da razdvoje tebe i mene