Došlo je vrijeme za neka, samome sebi, davno obećana oproštenja

ali i za kraj svih iščekivanja da drugi ponude svoje komadiće samoće

da drugi, za sanjane susrete, načine prve korake kroz tamne magle traženja

i da uvijek oni prvi stidljivo razotkriju komadiće vlastite intime i nagoće 

 

Došlo je vrijeme za neke staro-nove susrete sa tamnim dubinama sebe

za zaron u iskonske virove, što prema dnu vuku svaku nesavršenu priču

za spoznaju, da svaka praznina najviše u tvojoj nutrini zna da boli i zazebe;

da tek iz susreta s vlastitom sjenom nove se iskre pale i novi putovi niču

 

Vrijeme je oproštenja za svaki pogrešan korak otplesanog životnog kadrila

za sve prečute melodije i stihove nekih, u centar Univerzuma, zalutalih pjesnika

vrijeme je za povratak na tren, u pješčani zamak što ga je dječija mašta gradila

da bi se ponovo rodila želja za ulogom, nekud iz slikovnice odlutalog konjanika

 

Došlo je vrijeme za isplatu svih neotplaćenih kredita i neplaćenih računa

za priznavanje svih prava i svih nenamirenih dugovanja prema sebi samome 

za zadnje susrete s nepostojećim vjerovnicima i mjenicama bez fiksnih datuma;

vrijeme je da stalna vrtnja u začaranom krugu krivnje za sve konačno prestane

 

I tek da se zna; nisu krajevi životnog puta ti što oprost, kao uvjet zazivaju

potreba je to za ravnotežom simfonije, bez koje se ni zvijezde ne bi okretale,

nagon, da se svi vrhovi iz božanskih visina  kad-tad spuste i poravnaju

da bi sve čovjeku namijenjene bajke izašle iz labirinta u kog su jednom zalutale

 

Ako se slučajem ipak otvore dveri i prema visinama pripravne duše pozovu

ako zvjezdanim stazama ipak zatreba i njihov nedostajući dio vrtnje i samoće

neka se pjesnici u vlastitim pjesmama probude i neka svi vjetri stanu pred zoru

i neka svi povratci svom praizvoru, ne ponude ništa osim dugo čekanje lakoće