8.      «Poslovi i aktivnosti» - kao rijetko gdje, područje materijalnog i uma, očituje se u zoni poslova, novca i zarade. Izjednačena s osnovnim egzistencijalnim uvjetom, ova područja često i kod mnogih postaju najvećom životnom preokupacijom i dnevnim ciljem vlastitog postojanja.

Zbog toga i ne čudi da su kroz desetke «znanstvenih grana» prvo uspostavljeni, a potom i razvijani mentalni obrasci potpuno vještačkog sadržaja i sumnjive funkcionalnosti.

Stvoreni su okviri za sliku neke nove realnosti i njenih odnosa, koja s onom na Prirodu prislonjenom, nema skoro nikakve direktne veze.

Uzme li se u fokus promatranja samo jedan od mnogobrojnih primjera «vještačkog», bit će on dovoljan za razumijevanje cjeline te neprirodne kreacije uma.

Neka to bude primjer tržišta novčanih vrijednosnica. U svojim brokerskim samicama ugrađenima u strukturu najvećih svjetskih zatvora prozvanih burzama, mnogobrojni pojedinci ne prestaju svakodnevno kreirati svoju vlastiti sliku stvarnosti.

Bez obzira na činjenicu što postoje tvornice koje proizvode, što postoje živi ljudi koji u njima opredmećuju svoj misaoni proces u materijalne oblike potrebne drugima, jedan jedini ulazni podatak, može aktivirati i najdrastičnije oblike njihove promjene. Padat će im vrijednost, zaposlenici će ostajati bez zarade, rast će socijalne tenzije i izbijati sukobi; i uopće, veoma se brzo može stići do stanja opće destrukcije.

A sve to, jer takva vrsta realnosti, takvo što dopušta. Jer takvo što, u svojoj ograničenosti, dopušta i prihvaća sam ljudski um.

Upravo je ta mogućnost stvaranja „irealnih kreativiteta“, osnovnim razlogom zbog kojega se ovo procesno područje uvodi u postupke želja.

U svim nastojanjima njihove realizacije, na prvom je mjestu upozorenje o totalnoj promašenosti identifikacije čovjeka i njegovih aktivnosti.

Ta vrsta izjednačavanja uma sa vlastitim kreacijama najveća je stupica, i zbog nje se, u cilju njenog izbjegavanja, treba trošiti i najviše energije osvješćivanja. Tek iza tog prvog neophodnog koraka prepoznavanje postavljene zamke, mogu uslijediti ostali oblici izbjegavanja drugih zamki iste kategorije.

Jedan od osnovnih načina razumijevanje  je i praktična primjena sentence, po kojoj: «Nitko ne može biti uspješan i zadovoljan u poslu koji ne voli».

U tako uspostavljenom i prihvaćenom odnosu bez kompatibilnosti i koherencije, ni njegovi rezultati ne mogu biti drukčiji. Time i mnogobrojni izracionalizirani razlozi tipa: «ovaj je posao povoljniji i više mi osigurava egzistenciju», ili «radio bih ono što volim, ali imam važnijih obveza» i slični, samo su prazne čahure bez cilja i smisla.

Bez stvarne efikasnosti, još i više. Kakve bile da bile, one u svojoj konačnici ne mogu izbjeći sudbinu bumeranga koji se mora vratiti svom kreatoru. Na taj način, primjena savjeta iz prethodne točke, može se pokazati mnogo boljim odgovorom.

Ista je stvar i s novcem. Nitko ne može privući novac kao izraz vrijednosti, ako ga sam ne prihvaća u tom značenju.

Sindrom gladnih umjetnika, tipičnim je primjerom. Jednako tako su to i floskule sa sadržajem «ne cijenim ga», «mogu bez njega» i slične. U svojoj pojavi one su izjednačene sa sindromom «klaunovih dugih cipela ili velikog trbuha», koji zbog njih bezuspješno pokušava uhvatiti loptu ispred sebe.

Takav mentalni stav također je i «pristupna šifra» koja aktivira samo njome aktivirani dio programa sveponude. On je potpuno sukladan samom sadržaju želje. Čak i onda kada ona nije na glas izrečena.

Novac je također manifestacija Cjeline, a u realnosti svekretanja, kao i svakom početnom kodu, funkcija mu je uspostavljanje slobode od htijenja i nepotrebnih ograničenja.

To je i razlog njegovog kontraproduktivnog djelovanja ako je zamrznut i isključen iz interakcijskih procesa; čak i kada su oni krajnje pojednostavljeni pod šifrom: «daj da bi dobio». Stoga, vrednovati ga kao cilj i predmet a ne vrednovati njegovu funkciju, znači unaprijed uspostaviti «čvrstu tajnu šifru» koja se bilo kojim kasnijim pokušajima jednostavno neda razbiti.

Sa svoje strane, sve čovjekove aktivnosti, bilo da jesu ili nisu izražene kroz materijalističke vrijednosne izraze, uvijek će ostati snažnim i utjecajnim interakcijskim partnerima  u njegovom svakodnevnom životu.

S tim aksiomom on mora računati, svaki puta kada izjavi kako mu: «njegov posao ništa ne predstavlja». U tom će slučaju, opet dobiti odgovarajući potvrdan odgovor.

Još će više negativan i drastičniji odgovor biti, kada se u poslovnim i ostalim osobnim interakcijama drugi proglašavaju negativcima i osuđuju se.

Osuđivati druge, u doslovnom smislu riječi, znači proizvoditi u jezgri osobnog polja negativnu kreativnu rezonancu koja će se potom raširiti, ne samo na cjelinu osobnog polja već i na njegove interakcije.

Obzirom će u njima nastaviti vrijediti pravilo «privlačenja istovrsnih obrazaca», negativni efekti po pošiljatelja, skoro bez izuzetka, multipliciraju se.

U tom smislu, svaki prestanak osude drugih značit će i smanjenje potencijala vlastite osude i skoro trenutačno aktiviranje procesa smanjenja količine inherentnih obrazaca u vlastitom polju.

 

9.      «Grižnja savjesti» - se također javlja kao izraz postojanja viših koherencijskih obrazaca. Realizira se kroz postupak nesvjesnih komunikacija i razmjene informacija između viših i nižih dijelova osobnog polja. Svaka utvrđena disproporcija i uspostavljeni «fazni otklon» između njih, osnovom je za aktiviranje «nagona za koherencijom».

On se sa svoje strane može javiti u pozitivnom obliku «želje za promjenom», ali i kao defetističko prihvaćanje «vlastitih nesposobnosti i promašaja», kroz kajanje i grižnju savjesti.

Njen najveći negativni efekt proizlazi iz činjenice da se događa «sada».

U formi «konačne ocjene» strukturirane od elemenata prošlosti, njegova pojava u sadašnjosti kao jedino mogućem trenutku kreativnosti (pod uvjetom da ostane u istom obliku), novim je inherentnim izvorom unutar osobnog polja.

Takav izvor - sukladno pravilu privlačenja iz prethodnog primjera - u pravilu se, iz grižnje i kajanja pretvara u patnju, koja je, zbog svojih visokih intenziteta i mjesta nastanka u stanju potpuno blokirati zahtjeve i pokušaje dnevne svijesti za promjenom postojećeg stanja.

Da se pri tome ni ne spominje um, koji s razine svog podsvjesnog dijela i razloga svjesnosti postojanja i opravdavanja vlastite ograničenosti, «uživa» u takvom stanju.

Zbog dubinski postavljenih razina vlastitog nastanka, na grižnju savjesti se mora primijeniti staro pravilo o «izbjegavanju Zašto» i «aktiviranju Što».

Uz takav prethodni izbor generalnog pristupa, tehnološki postupak koji će potom uslijediti također je skoro identičan ranije spominjanom  postupku «otapanja ledenih kockica», ili «čišćenja zgrade ja-jesam, od krova do podruma».

Sadašnjim koherentnim aktivnostima izvođenim kroz misli i aktivno djelovanje, moguće je kao u spomenutim slučaju «otapati» dio po dio nakupljenog inherentnog ledenog grumena. Ovo tim prije, jer on u pravilu nikada nije strukturiran samo od jedne vrste inherentnih obrazaca.

Čak i u slučaju da je stvarni izvor kajanja i grižnje savjesti situiran na tzv. «karmičkim razinama prošlih životnih manifestacija» (pri čemu se ne zaboravlja i utjecaj roditeljskog i rodbinskog naslijeđa), ovaj postupak ipak ima smisla.

Koliko god on ne bio u mogućnosti dodirnuti ravan na kojoj je začeta gradnja inherentne grude ili dati stopostotno jamstvo za njeno potpuno «otapanje», ipak je u stanju djelovati u smjeru uravnoteženja cjeline osobnog polja. A to je već, samo po sebi, zadovoljavajući rezultat. Tada on, kao i svaka pozitivna predispozicija, omogućuje manje neugodan nastavak putovanja.  Na takvom će putovanju i grižnja savjesti imati svoju jedino opravdanu početnu ulogu. Bit će jedinim od motiva i želje za promjenom. 

nastavlja se...