10.  «Oprost» - spada u kategoriju daleko najtežih voljnih aktivnosti čovjekovih, jer mu prethodi uvjet nijekanja gubitka.

Um i svijest putem subjektivnog doživljaja realnosti, automatizmom stvaraju osjećaj gubitka kad god se neki od elemenata - za kojega su vlastitim nagonom za cjelovitošću i sigurnošću vezani - u uspostavljenim kretanjima i promjenama polja umanji, ili prijeđe van njihovog fokusa.

Taj čin i sposobnost «pamćenja uskladištenih dijelova složenog stroja realnosti», ostajući fokusiran na uspostavljenu prazninu, s istim automatizmom isključuje iz fokusa cjelinu uspostavljenih interakcija i propušta ih doživjeti u njihovoj punini.

Također i iskoristiti ih kao neophodan element njenog osvješćivanja. Samo je visokonaponsko osvješćivanje, s posljedicom spoznaje cjelovitosti programa, u stanju takve promjene strukture prepoznati i prihvatiti kao odsustvo gubitka.

Ma koliko ne znati, a ipak prihvaćati «smisao» postojećeg i neki njegov «tko-zna-zašto-je-to-dobro-cilj», ispit je kojega je malo koji um u stanju položiti od prve.

Zato i jeste neophodan njegov rast i razvoj kroz faze doživljavanja, učenja i znanja. U tako otežanim okolnostima oprost se (koliko god bio složene strukture) javlja kao dobro došlo pomoćno pomagalo za takvog samoodnosnog invalida.

Usmjeren prema sebi on omogućuje umu - kao i u prethodnom primjeru - da kroz isti samoodnosni mehanizam izbriše dio starih grešaka, zamijenivši ih novim ispravnim akcijama u njihovoj ulozi «početnog info-koda».

U mnogo slučajeva, to se samoadresiranje zna pokazati kao jedinim pravim uvjetom za uspješnu realizaciju željene promjene. Već time, on je istovremenim upozorenjem kako (baš kao i u slučaju detekcije) na svakom početku želje treba prvo krenuti od sebe.

Usmjeren prema drugome oprost se ne prestaje javljati u svom višedimenzionalnom utjecaju. Jedanput se on manifestira kao «prestanak otpora» iz nedavnog dijela priče o otvaranju i prihvaćanju, a drugi put je u ulozi «svjesnog odustajanja od vlastite slobode izbora», zasnovanog na «istinama uma».

Potpomognut sviješću o ograničenosti vlastitih obrazaca istine i uz njihovo otpuštanje, um uspijeva na praktičnom isključenju njihovih inherentnosti iz područja svog dosega.

Vanjske utjecaje i druge sudionike u uspostavljenim odnosima,  pojedinac tada postaje sposoban doživjeti kao katalizatore svoje vlastite promjene, a ne neke odsudne situacije ili suce, koji mu unutar njih sude. I to, skoro uvijek i bez izuzetka, samo s jednom mogućom negativnom presudom.

Takav postupak u pojedincu rezultira rastom novih razina povjerenja u predstojeća događanja. Ali i čin postojanja optimalnog konačnog rješenja.

Rezultira se on čak i u slučajevima prethodnog postojanja vlastitih grešaka i loših akcija, jer je njihovim otpuštanjem, samooprostom i oprostom drugima, došlo do svojevrsnog uravnoteženja prethodno njima uspostavljene neravnoteže u osobnom polju.

Pritom se ponovo podsjeća kako je baš ta i takva neravnoteža idealnom hranljivom podlogom za nastanak inherentnosti i bolesnih stanja u njemu, što ima značiti kako je i svako neopraštanje njihovim indirektnim uzrokom.

 

11.  «Sinergija i sinkronicitet» - ovo se područje javlja kao specifična vrsta upozorenja umu, kako se u najvećem broj slučajeva skoro beznačajan događaj zna javiti u ulozi najavljivača promjene, ili prekretnica u dotad standardiziranim dnevnim obrascima događanja.

Dio odgovora na postavljena pitanja i zahtjeve, ponekad zna doći kroz bljeskove intuicije i uvida. U takvim se događanjima cjelina više minutnog doživljavanja može sabiti u vremensku točku trenutka. Jednako kao što se može činiti da trenutak traje cijelu vječnost.

Uzrok toj vrsti doživljavanja nagli su skokovi napona osobne svijesti i njeni upadi na više ravni kreacije. Kao takvi, oni se mogu očitovati putem dva osnovna oblika.

Prvi sliči čovjekovom skakutanju pored zida nešto malo višeg od njegove visine, kada, ma koliko to bilo segmentarno, postaje moguće kontinuirano doživjeti više individualnih, ali različitih sličica, onoga što se iza njega nalazi. To «nešto», potom um na poznati način «paragon-prepoznavanja» klasificira, dajući mu prepoznatljiv oblik i imenovanje. Kako se najčešće radi o relativno malom broju «s niže razine prepoznatih osnovnih opeka», to i njihovo trajanje kao konačne slike ostaje relativno kratko, a njem sadržaj daleko od svoje istinitosti.

U drugom slučaju, iz više mogućih mada rijetkih razloga, određeni događaj ili situacija s niže razine, u stanju je postati svojevrsnim transformatorom i sabiti svijest u točku visokog frekventnog obrasca. Tada se ona znade poput periskopa uzdići do viših razina na kojima teče jedna horizontalna, ili se preklapaju više vertikalnih osi realnosti.

Prilikom takvog «interdimenzionalnog randevua» moguće je, ili doista proživjeti cjelinu drugih života u nekoliko minuta, ili se jednostavno uspinjati frekvencijskom osi uz doživljavane različitih kolopleta «novih realnosti» sabijenih u simbolične forme i sadržaje.

Kako se svako «putovanje duha i svijesti» najčešće obavlja kroz samoga sebe, to je mogućnost da putnik prvenstveno doživi slike iz svojih vlastitih ranijih života mnogo prisutnija, nego li da doživi vertikalu budućnosti i paralelnih dimenzija.

To će reći; zbog znane specifični konzistencije osobnog polja svijesti i njegove opne, mnogo se više uspijeva u kretanju kroz denzitete, a mnogo manje kroz dimenzije.

No, sve što je ponuđeno, ipak su samo krajnje i veoma udaljene mogućnosti uma i pripadajućeg mu svakodnevnog napona svijesti. Ono što mu je mnogo bliže i nadohvat ruke, upravo su početno spomenute naoko sitnice i beznačajni doživljaji.

Kroz njihovu pojavu, i iskrice intuicije - rečeno je to - nemaju svoj zaokruženi sadržaj. One igraju samo ulogu «pokazivača dopuštenih smjerova».

Na sreću, uz njih postoje i drugi oblici upozorenja koji se mogu pojavljivati u neograničenom broju formi.

Mogu to biti susreti s običnim ljudima, kojima um u danim okolnostima dodjeljuje posebno obojene neobičnosti; mogu to biti osobe potpuno nestandardnog izgleda i ekspresije, koje se tek mnogo kasnije očituju kao stanja prepoznata dešifriranjem kroz dosegnutu razinu kritične mase osobne promjene i rasta.

Mogu to biti cijele knjige ili njihovi odlomci, za koje se skoro odmah ustvrdi kako su dijelom vlastitih životnih stavova i mišljenja; odnosno da su baš oni bili uzrokom njihovih drastičnih promjena.

Najobičniji dijalozi i opaske koje se odnose na određeno područje problema ili mentalno zgusnutih procesa mišljenja, često se znaju pokazati, koliko dragocjenim ključem za izlazak iz njih, toliko i suptilnom skretnicom kojom se vlak misaonog procesa i spoznaje usmjerava u neke potpuno nove maglene daljine infinitivnosti.

Istu ulogu znaju odigrati i naizgled nepovezani događaji, čija se tek jednostavna pojava na ekranu dnevne svijesti, znade iznenada osvijetliti nekom potpuno novom svjetlošću razloga, smisla i uzročno-posljedičnih vezanosti.

Prozvani sinkronicitetima ili slučajnostima, tek za izuzetno rijetke planinare duha i svijesti uspijevaju  postati ono što uistinu jesu; dokazom egzistencije nekih viših razina realnosti i njihovim mogućnostima očitovanja i interakcije nižima.

Sve one, skoro bez i jednog izuzetka, dokazom su egzistencije «neke tajne veze», uspostavljene jedino na relacijama individualnog polja osobne svijesti i onoga s atributom jedinstvenosti. 

Kako bilo da bilo, svaki od takvih susreta neće izbjeći odgovarajućem sinergijskom efektu; i već zbog njega svaki osobni trud pojedinca usmjeren na uspostavu interdimenzijskog mosta ima svoje potpuno opravdanje. Upozorenje na njegovu potrebu, još i više. Neophodnost, čak. Tim više, jer odgovori prispjeli s druge dimenzijske obale znaju biti zapanjujuće precizni i neobično brzi.

Potrebno ih je samo uočiti u tom jedinstvenom odsudnom trenutku njihove pojave i prihvatiti ih.

Potom ih upotrijebiti bez imalo dileme i krzmanja.

nastavlja se...