Odlaze prijatelji.

Svaki sa svojim komadićem samoće,

s ponekom suzom u oku,

i sa čvorom u grlu.

U gradu ponovo pristiglo proljeće; a ja znam

da neki od njih, uz žarku želju duboku

nikada više neće vidjeti Pulu.

 

Odlaze prijatelji.

Da negdje, u nekom kraju svjetlosnog mira

makar po stoti put ponovo podignu

neke temeljce novoga rođenja; a ja znam

nikada više pjesme zajedničkih nemira

i nikada više (uz crveno vino i stare pjesme)

noći i jutra zajedničkih snobuđenja.

 

Ne znam, jesam li samo zbog njih tako prazan?

Ja nepopravljiva vječna skitnica

na putovima i putovanjima u novo stanje stvari;

da li se to tek u meni glasa

ponešto raštimana lirska žica

i uz titraj slutnje javljaju neki čudni

nedosegnutim riječnikom ispisani spomenari.