Oda ljudskome rodu

   

 

   

Kada svjetlost iznjedri val iz dubina vlastitog praiskona

pa se u eksploziji sažme u rađanju sjemena postojanja,

sa čudesne palete mogućnosti javi se u srcu skrivena ikona

zazivajući izvjesnost stabla života s nebrojeno izniklih grana

  

 Kada se jednost savršenstva u neograničenosti svih oblika

ponudi oku tek otvorenom, da bi tu svjetlost u sebi sakrio,

naslutit će se vječita sudbina prvog stradalnika i pjesnika

koji se na taj netrasirani put bez ikakvog jamstva odvažio

  

 No, njegov će već prvi korak izdubiti korito budućih promjena

koje će njemu teći da bi postale jamcima svakog od stvaranja,

u njima prarođeno dijete, najmanje za njega može biti zamjena;

više je najava prvog sudbinskog kruga i njegovog zatvaranja

  

 Iza njega niknut će izdanci i naših samoniklo uzdignutih vlati,

propupalih iz jedinog zrna zazelenjelog tla kojega smo stvorili;

sve što je dotada bilo, u novu će realnost da se preobrati;

u kojoj su lahori promjene, krivnjom našeg stvaranja, zažamorili

  

 Mi prvorođeni u kapi svjetlosti unutar eksplozije potpunog mira;

samonastali da bi sva ostala nastajanja dubinama neba mjerili,

predodređeni smo za odgovore na pitanja bezbrojnih svemira

a nastali, da bi njegove raskoši jednako svima zauvijek dijelili

  

 Kao čvorovi upleteni u mreže nečijih davno odsanjanih snova

svakim od koraka u jučer, svačiju smo izvjesnost za sutra stvarili

svakim smo korakom postajali jači i moćniji od bilo kojih izazova,

ma kako se na maglenim putovanjima otkrivanja gubili i zamarili

  

 Mi nismo zaboravljeni koje nitko više ne zna ili se ne usudi pitati;

mi smo neumorni tragači na putu svjetla kojim se mnogi ne usude,

rastući kao sadašnja budućnost postojanja i dalje nastavljamo skitati

kao i sve lutalice i sanjari koje se iza odživljenoga sna ne probude

 

 Mi iza zemlje, koji smo se uzdigli, ostajući zauvijek da budemo;

mi što smo ponijeli najveće terete ne mareći za njihovu težinu,

ne pitajući se kojim smo putovima krenuli i kamo odista idemo

u nedjeljivosti cjeline, konačno našli smo dugo traženu postojbinu

Slavomir Cune Miljević