Oda ljudskome rodu
Kada svjetlost iznjedri val iz dubina vlastitog praiskona
pa se u eksploziji sažme u rađanju sjemena postojanja,
sa čudesne palete mogućnosti javi se u srcu skrivena ikona
zazivajući izvjesnost stabla života s nebrojeno izniklih grana
Kada se jednost savršenstva u neograničenosti svih oblika
ponudi oku tek otvorenom, da bi tu svjetlost u sebi sakrio,
naslutit će se vječita sudbina prvog stradalnika i pjesnika
koji se na taj netrasirani put bez ikakvog jamstva odvažio
No, njegov će već prvi korak izdubiti korito budućih promjena
koje će njemu teći da bi postale jamcima svakog od stvaranja,
u njima prarođeno dijete, najmanje za njega može biti zamjena;
više je najava prvog sudbinskog kruga i njegovog zatvaranja
Iza njega niknut će izdanci i naših samoniklo uzdignutih vlati,
propupalih iz jedinog zrna zazelenjelog tla kojega smo stvorili;
sve što je dotada bilo, u novu će realnost da se preobrati;
u kojoj su lahori promjene, krivnjom našeg stvaranja, zažamorili
Mi prvorođeni u kapi svjetlosti unutar eksplozije potpunog mira;
samonastali da bi sva ostala nastajanja dubinama neba mjerili,
predodređeni smo za odgovore na pitanja bezbrojnih svemira
a nastali, da bi njegove raskoši jednako svima zauvijek dijelili
Kao čvorovi upleteni u mreže nečijih davno odsanjanih snova
svakim od koraka u jučer, svačiju smo izvjesnost za sutra stvarili
svakim smo korakom postajali jači i moćniji od bilo kojih izazova,
ma kako se na maglenim putovanjima otkrivanja gubili i zamarili
Mi nismo zaboravljeni koje nitko više ne zna ili se ne usudi pitati;
mi smo neumorni tragači na putu svjetla kojim se mnogi ne usude,
rastući kao sadašnja budućnost postojanja i dalje nastavljamo skitati
kao i sve lutalice i sanjari koje se iza odživljenoga sna ne probude
Mi iza zemlje, koji smo se uzdigli, ostajući zauvijek da budemo;
mi što smo ponijeli najveće terete ne mareći za njihovu težinu,
ne pitajući se kojim smo putovima krenuli i kamo odista idemo
u nedjeljivosti cjeline, konačno našli smo dugo traženu postojbinu