Nada
Kad odlaziš zbog nekoga, ili zbog boli koju ti je pričinio,
Susrest ćeš ponovo druge što će ti činiti isto, ali drukčije
zakon je to izvjesnosti koji je temelje sam sebi izgradio
i nema u njemu promjene, pa da se i posljednja suza prolije
Da nije tih oštrica bezmilosnih, ne bi nastalo nade i traženja;
bez kojih u vječnom međuprožimanju, sve bi zauvijek stalo
i mekana bi plava trava zaborava tužno polegla pregažena
a ništa, što je ikada u snove ušlo, ne bi nakon počinka ustalo
Bez nade se ne bi rađale male sigurnosti što se iskonski traže
da iz njenoga sjemena izniknu sekvoje mira i lijenog spokoja;
i ne bi ona dopustila lakoći postojanja da se u bljesku prikaže,
makar zvjezdanim prahom bila rasuta iznad tamnina Mirogoja
Bez nade se ne bi rađali dragulji duše, skriveni u stupici oka;
ona je Znanje o izvjesnosti povratka iza svih granica čekanja,
odjekom je dubine u kapi površine, svakog životnog vodotoka
i novi je početak dječjeg smijeha iza teških vremena plakanja
S nadom se polako i uvijek obrišu sve suze izazova i prostora;
dodirnu se praizvori snage skriveni u dubokim ambisima sebe,
a pod snenim noćnim oknima, premda tamom prekritih prozora,
zabljesnu slavoluci, nad samim sobom, opet dosegnute pobjede
Ona je poruka da isto možeš nuditi i za ponovno predstavljanje
ako ga uspiješ pogledati samo novim, ali drugačijim pogledom;
zna, da sve ispred tebe, daleki je zov Unutarnjeg za otkrivanjem;
svaki se nesigurni korak završava njome kao zadnjim obredom
Ona ti šapće da nikad nećeš biti vojnikom sivih legija poraženih
jer dobiti svaki rat uvijek je poraz, već zato što je uopće bilo rata
s nadom se nikada nećeš morati pridružiti falangama napuštenih
koji ne znaju pronaći izlaz iz od sebe samih građenih kazamata
Ne postoji završetak u čijem se zadnjem koraku nade ne bi skrile;
svaki se korak bez njih vraća kao vrtnja u beskonačnosti krugova;
nema uzaludnih nada, jer kada bi i postojale, to ne bi nade bile,
one su sigurnom monetom za isplatu i najvećih stečenih dugova