Sada bih mogao otići negdje

u daleko zazivajuće sirenske maglene daljine

u lijuće  jesenje zavjese kišne

iz tmurno-sivih božanskih visina,

mogao bih pomiriti sve stare čežnje

polegle u neke nove podatne širine

s ovim pozivom neočekivano pristiglim

iz svih u meni davno napuštenih dubina

 

Mogao bih se predati toj novoj neizvjesnosti

bez imalo žaljenja za prošlim;

pokloniti prvo sretnutom namjerniku

svoje tko zna kad dosegnuto obzorje snova

mogao bih zaustaviti  šarene vrtuljke želja

svakom u sebe zalutalom putniku

i suprotstaviti se svim plimama tek nadošlim

na nove obale starih matica i izazova

 

Jer ništa se više sa sigurnošću na ovoj razini dječijih čežnji ne može doseći;

ma kako od srca iskrenom molitvom,

skrušenim pogledima i sklopljenih ruku

ne postoji na njoj ništa što bi na strah sličilo

i od čega bi se trebalo pobjeći

i nema više ničeg što bi vrijedilo čekati

da stane u do tada dugo čekanu poruku

          

U njoj su stigle sve note posljednjeg akorda

tko zna kad započetoj i dugo snivanoj melodiji,

i sve su priče već poodavno ispričane

a kraljevska kruna na posljednju bajku je sjela

sve su se glazbene teme podatno prepustile

ugodi bivanja u ovoj božanskoj rapsodiji

i zadnja odsudna lasta za nedovršeno jato,

u prošlost zalutalih ptica, sa njom je doletjela

 

Konačno bih se mogao družiti s nebeskim ciganima,

lovcima nemirnih svjetlosnih galebova od kristala

s njima, jednako čudesnom kristalnom barkom,

nekim tajanstvenim visinama broditi

mogao bih s mirnom definitivnošću otploviti

s ovih posljednjih zemaljskih obala

sada kada znam da se na njima, nakon nje,

ništa vrijedno neće i ne može dogoditi.