Neki se lijeni tmasto-gusti noćni putovi
u bunovna, tek probuđena praskozorja liju;
jezičci magle usporeni kao polegli trutovi
snovi probuđeni, umjesto u jutro toče se u melankoliju
Dan se potom razvlači, kao ribarska mreža pocjepana,
ko kap zgusnute tinte vrijeme kroz blijedo sivilo teče
koraci zalutali u traženja stara i zagubljena,
toče se davno oproštene tuge u mamurnu zagrebačku večer
Bude se sve one stare naizgled zaboravljene praznine,
podižu svoje zaspale glave negdje duboko u meni,
opet se javljaju neki susreti zalutali u daljine
i opet hrast davno mrtvih grana pokušava da ozeleni
Ne, ne brini, ništa se neuobičajeno i čudno ne događa
krivnja je, kao i uvijek, na jesenskom sivilu jutra
ono je sposobno da u meni potisnute slutnje preporađa
i jedino ono može zakočiti dolazak željno čekanoga sutra
Nastavi stoga mirno sanjati svoj čudesne snove od zlata
neka te u njima, kao mene, nikada ne pohodi elegija
ne budi se, nitko nepozvan ne kuca na tvoja vrata
a ako nešto i slutiš; to smo tek samo melankolija i ja