Neki se lijeni tmasto-gusti noćni putovi

u bunovna, tek probuđena praskozorja liju;

jezičci magle usporeni kao polegli trutovi

snovi probuđeni, umjesto u jutro toče se u melankoliju

 

Dan se potom razvlači, kao ribarska mreža pocjepana,

ko kap zgusnute tinte vrijeme kroz blijedo sivilo teče

koraci zalutali u traženja stara i zagubljena,

toče se davno oproštene tuge u mamurnu zagrebačku večer

 

Bude se  sve one stare naizgled zaboravljene praznine,

podižu svoje zaspale glave negdje duboko u meni,

opet se javljaju neki susreti zalutali u daljine

i opet hrast davno mrtvih grana pokušava da ozeleni

 

Ne, ne brini, ništa se neuobičajeno i čudno ne događa

krivnja je, kao i uvijek, na jesenskom sivilu jutra

ono je sposobno da u meni potisnute slutnje preporađa

i jedino ono može zakočiti dolazak željno čekanoga sutra

 

Nastavi stoga mirno sanjati svoj čudesne snove od zlata

neka te u njima, kao mene, nikada ne pohodi elegija

ne budi se, nitko nepozvan ne kuca na tvoja vrata

a ako nešto i slutiš; to smo tek samo melankolija i ja