MEDITACIJA BEZ TAJNI

 

 

Sve su češći napisi i komentari o dobrobiti različitih meditativnih tehnika koliko za fizičko toliko i za psihičko zdravlje čovjeka.

 

Sve su brojniji savjeti kako i što treba činiti da bi se te naizgled dragocjene tehnike približile širem krugu zainteresiranih i potrebitih.

 

I tu, odista, ne bi bilo nikakvog spora, jer meditacija jeste sve ono što se o njoj govori i još više od toga. Spor i problemi nastaju iz cjeline kolopleta šarolikih tumačenja i „sabiranja baba i žaba“ unutar ovog dragocjenog područja.

 

Od različitih budističkih korijena nakalemljenih na „new-age“- ovske nesuvislosti, pa sve do, tko zna gdje i tko zna kad napabirčenih postupaka kojima se „transcendira“ sadašnja razina svijesti i realnosti, prelazeći u neka potpuno nova i potpuno odvojena egzistiranja (premda u Prirodi ništa što bi sličilo na odvojenost ne postoji), ovaj ponuđeni miš-maš ne može ništa drugo osim da na standardni način izazove uobičajenu pomutnju i promašene rezultate.

 

Stoga, ne ulazeći u bit pojedinih doktrinarnih pristupa i njihovih meditativnih tehnika; niti ne pokušavajući činiti njihove bilo kakve usporedbe poradi nekog eventualnog cilja ocjene više ili niže kvalitetne im razine, namjera mi je na uobičajeni način i fizikalno-kemijskim rječnikom pojasniti barem njihov zajednički korijen. ž

 

Takav kakav je, on bi po mnogo čemu mogao biti neupitan i prihvatljiv za svaki od poznatih uspostavljenih okvira duhovno-doktrinarnih pristupa.

 

Polazi  i vraća se - jer niti može drukčije - od čovjeka!

 

Polazi od notorne činjenice njega kao višedimenzionalnog energetskog pod-polja u sastavu morfogenetskog polja ljudskoga roda, kao neposredne više cjeline.

 

I zar je potrebno naglašavati, potom i njega kao pod-polja u sastavu neposredno viših dimenzijskih polja… stižući u nekoj imaginarnoj konačnici do razine Cjelovitosti, poznatije pod zajedničkim nazivnikom Jedinstvenog polja.

 

Jedinstvenog energetskog polja, u kojemu pridjev „energetski“ nipošto ne znači na bilo koji način zapostavljanje njegovog organskog sijamskog blizanca Svijesti.

 

No, prije nastavka, neophodno je dodatno naglasiti kako se niti jedna od ponuđenih razina ne može i ne smije promatrati odvojeno od pravila i zakonitosti koje važe koliko za Cjelinu, toliko i za njen najmanji mogući dio.

 

Ta svojevrsna „organička“ povezanost, s jedne strane upozorava na njihovu interaktivnu ulogu i među uvjetovanost, dok s druge, nudi podlogu za osnovna i minimalno neophodna razumijevanja odnosa i njihovih rezultata uspostavljenih na spomenutim relacijama.

 

Ona, istodobno i krajnje pojednostavljeno, dokazuju ispravnost prastare tvrdnje o „promjeni cjeline koja započinje makar i najmanjom promjenom, makar i najmanjeg joj djela“!

 

Polazeći, stoga, od takvog „Božanskog softvera“ i „samoutjecaja Cjeline na sebe samu“, nije više problem razumjeti sve procesne korake koji se s osnova voljnog aspekta i slobodnog odlučivanja ljudske jedinke, mogu pokretati makar i u po malo egoističkim ciljevima vlastitih promjena. Onih, koji se kroz spomenute meditativne tehnike dadu ili mogu realizirati, posebno.

 

Za sam početak praktičnog razumijevanja, dovoljno je na osobni ekran svijesti prizvati skicu najobičnije posude.

 

 

Posuda je to u koju se (s jasno označenom strjelicom) s gornje otvorene strane ulijeva u nikadprekidajućem mlazu neka tekućina.

 

Za naš primjer, ona je simboličkim izrazom energije viših polja u čijem smo sastavu, ali jednako tako i njenih informacijsko-zakonskih utjecaja.

 

U svakom slučaju, da ne bi bilo nesporazuma, spomenuta „posuda“ smo mi sami, izjednačeni s pojmom osobnog energetskog polja!

 

S druge strane, posuda istovremeno ima šest spiralno postavljenih rupica iz kojih u neprekinutom mlazu energetska tekućina šprica na sve strane.

 

Riječ je, dakako, o našim čulima i osjetilima… onim jednako višedimenzionalnim kao i posuda sama.

 

U konkretnom primjeru oni su svojevrsni interakcijsko -informacijski koridori putem kojih se kontinuirano odvija naša komunikacija s okolinom i s osnova upućenih silnica u okruženje - nakon odgovarajuće usporedbe s domicilnim paragonom - gradi osobna nam slika svijeta i realnosti.

 

Konačno, koliko god to bila priča za neku drukčiju prigodu, a da bi se ponuđeni model razumio do kraja, potrebno je reći kako pad razine tekućine ispod dopuštenog minimuma prve rupice, do kojega može doći iz razno raznih razloga - baš kao i u primjeru plovka u WC kotliću - znači i konačni prestanak cjelokupnog funkcioniranja posude i njenog sustava. U ljudskom primjeru; njegovo utrnuće na ovoj razini egzistencije.

 

Sada se tek može postaviti pitanje: „Kakvu vezu ponuđeni model ima s meditacijom?“.

 

Prvi odgovor odmah bi glasio: „Onu procesnu“!

 

Radi se, naime, o generalnom načelu po kojemu se odvija bilo koja od dosad izmišljenih ili prakticiranih tehnika meditacije… kada sve započinje jednostavnom voljnom odlukom da se ona aktivira i provodi.

 

Taj početni čin odluke istovremeno u sebi sadrži i opredjeljenje putem kojeg će se „prijevoznog sredstva“ ona odvijati.

 

 

Hoće li to biti meditacija na zvuk, na dodir, na sliku… sasvim je svejedno. Znajući da, doslovce, svaka od ljudskih sposobnosti može biti meditativnom podlogom kada se u nju uključi svijest, tako doista jest.

 

Tim prije, jer se baš njeno fokusiranje na koju od njih pretvara u ulogu „inicijalne kapsule“ za njezin početak. A sve to, s osnova jednog relativno jednostavnog fizikalnog zakona srednjoškolske razine.

 

Kaže on: „Kada se u jednom prostoru poveća broj čestica, ili se on sam započne sužavati, dolazi do povećanja frekvencije u njemu“.

 

Za one koji ovakvu definiciju ne bi odmah razumjeli, dovoljno je tek da se podsjete na vlastiti osjećaj kada su sami u liftu, ili kada je on nakrcan do krajnjih granica poput liftova u nekim od naših trgovačkih centara.

 

Praktično prevedeno na željeni niz izlaganja, odluka da za meditaciju - recimo - koristimo dodir; kada svu pažnju fokusiramo na sklopljene dlanove u molitvenom položaju (ili kojem drugome, također), polučit će isti fizikalno-duhovni efekt u našoj „posudi ja jesam energetsko polje“.

 

 

Čin fokusiranja držat će „otvorenom“ samo interakcijsku rupicu čula dodira, dok će sve ostale jednostavno biti zatvorene.

 

U tim trenucima sveukupna interakcija s okolinom (čitati i kao: „trošenje osobnog napona energije“) bit će usmjerena jedino na tu mlaznicu. Posve nerazmjerno s količinom koja nam kontinuirano pritječe, naravno.

 

Sve skupa, opet i dakako, s posljedicom povećanja tlaka u posudi, odnosno s posljedicom spomenutog „povećanja frekvencijskog obrasca u osobnom polju“.

 

Tada - kao i u svakom balonu u kojemu se dopumpava nova količina zraka zbog koje on započinje svoje uzdizanje u daleke visine - povećana frekvencija polja ne znači ništa doli povećanje njegovog napona.

 

I gle čuda, sve više olakšano od prizemnih otežalih materijalnih frekvencijskih obrazaca usporenih frekvencija i nižeg napona, naše se osobno polje - sve više šireći vlastiti obujam - poput svake tekućine pod tlakom ispuštene iz dotadašnjih stega zidova pripadajuće posude, započinje širiti u svim dimenzionalnim pravcima.

 

Ne zaboravljajući da mu je konstitutivni element Svijest, mi putnici uspijevamo odjednom shvatiti kako se naša dotadašnja slika svijeta i realnosti, mijenja.

 

I nema u tomu - koliko god neki u to tvrdoglavo vjerovali na razini vlastitih intelektualnih saznanja, a u nedostatku osobnih doživljaja koji rađaju spoznaju - baš nikakvog „transcendiranja“!?

 

Naime, već prvo uočavanje promjene; već i pojava najmanjeg dijela „novoga“ u dosadašnjem starom, ne znači ništa drugo, osim da „dosadašnje staro“ postaje obogaćeno tom novošću.

 

Novost je to, koja makar koliko minornom bila, jest sigurnim dokazom započetog uspona. Promjene samoga sebe, još i više.

 

Kasnije, onda kada se dosegne i prijeđe tzv. „kritična masa promjene“, eventualne slike nekih naizgled potpuno novih realnosti neće dirati u tim načinom uspostavljeno pravilo.

 

Činjenica da je nekom bojom obojana minijaturna kapljica upala u veliku masu sveokružujućeg bijelog pigmenta, još uvijek ništa ne govori o njezinom „nestanku“ i „utapanju“ u njoj.

 

Upravo protivno; za one koji makar minimalno poznaju pravilo „energetskog održanja“  - koje samo po sebi istovremeno znači i „informacijsko održanje“ - ništa se posebno neće dogoditi.

 

Možda, tek, jedna od novih mogućih spoznaja o još jednom nepobitnom dokazu o „povezanosti svega sa svime“. Jer, drukčije, unutar Cjelovitosti, ne može ni biti.

 

Na taj način i bilo koja od meditativnih tehnika, odnosno meditacija posjeduje identične mogućnosti za konačno stizanje balona individualne svijesti na bilo koju od željenih dimenzijsko-denzitetnih razina.

 

Na taj način i bilo koja od njih nije ni bolja ni lošija od bilo koje sebi suprotstavljene.

 

Kao i uvijek stvar je bila i ostala u jednostavnoj slobodi osobnog izbora meditanta i putnika u infinitivne zone Postojanja.

 

 

Samo to i ništa „božanski“ više ili manje, kako neki uobičajeno žele vjerovati. Samo to, niti manje niti više, bolje ili lošije od bilo koje druge!

 

Na taj način jedino što je uistinu potrebno jest, sjesti u ponuđeno prijevozno sredstvo. I putovati bez ikakvih ograničenja i strahova. Samo zato, jer je i taj put također omeđen jednim od prastarih pravila Cjeline koja kaže da: „…unutar nas samih ne postoje nikakve opasnosti po nas same“.

 

Osim, možda i tek, „opasnosti“ od vlastitih pogrešnih tumačenja i zaključaka izniklih iz posvemašnjeg nepoznavanja makar načelnih pravila neophodnih za takvu vrst putovanja.