Kada

    Onda kad kreneš, ostavi za sobom sva nepotrebna i snena dječja čuđenja

ostavi razuzdane pjesme zrikavaca, glasnije od tek pred zoru zaspalog mora

možeš se sjetiti samo nekih praskozorja okupanih rosama nenadanih buđenja

da bi tim putovanjem zauvijek, kao i svi stekao pravo iste mogućnosti izbora

Onda kada tvoje životne galije, tek doplovile s olujnih nebesnih  mora

preostala sidra spuste, u jedinoj mirnoj luci polegloj na kraju svega

neka se lasta, zaostala iza jata, nastavi odmarati na osušenoj grani lovora,

dok zadnji sunčani zrak, pozdravom za te, ugasne iza već zaspalog brijega.

No prije tvog poslednjeg oproštaja s ovom čudesnom ravni i školom života,

neka se u tom trenutku saberu sva prošla putovanja iz budućnosti koja je sada,

koliko god silinom i svjetlom objavljivala svoju prisutnost božanska porota,

sigurnost u konačni cilj puta, svaki tvoj strah od njene presude neka nadvlada.

Onda kada i ona nasluti tvoje odlaske, neka se nebo njenim pogledom oboji

neka je tvoji dlanovi krilima ždralova pokriju, čuvajući nekadašnje snove,

jer oni će joj trebati kad posustane, kada je melanholija davnih riječi osvoji

i kada joj zatreba pomoć u odupiranju žudnji da se sve stare priče ponove.

U tim trenucima bez vremena, tražitit ćeš odredišta na svjetlosnim putovima

oslobođen od iskonskog straha, kojega samo želje za prošlim znaju rađati;

nastavljat ćeš prizivati slične sebi zalutale pod duginim zvjezdanim skutovima,

da bi ste zajedno učili kako se tim putovanjem ne odlazi, već se uči sebi vraćati.

Onda kada se i ona pokrene prema kristalnim izvorima vlastitih čudesnih misli

i mašte bezbroja, tko zna kada, ili tek slučajem zaboravljenih pjesnika i ljudi

neće lutati i bojati se poput jata ptica od nenadanih sjevernih kiša pokislih,