JOŠ UVIJEK

   

   

 Još uvijek zadrhte neke tanane strune

 

kada ti netko, slučajem, kraj mene izgovori ime;

 

neke se sive misli sasvim nepotrebno zacrne

 

neki se puni dani ponovo uplaše samoće nastupajuće zime

 

 

 

Još uvijek tinja žar jednog prošloga ljeta u meni

 

praznina priziva utihle odjeke s tobom proživljene sreće,

 

još uvijek se po neki put zapadno obzorje zacrveni

 

i usred zime ponovo zabljesne jedno sa tobom dočekano proljeće

 

   

 

Još uvijek zna da zaboli neki ne tako davno ispjevani stih

 

namijenjen staroj čežnji skrivenoj u nijemom zovu traženja

 

javi se mnogoput neki glas, dubinom nerazumljivo tih

 

zazivajuć tmastim zorama toliko put odlagana snobuđenja

 

  

 

Još uvijek si u meni, ti tako čudno odsutna i daleka

 

makar sa svim žarom iskreno želio da tamo te nema;

 

još uvijek mi se pričinja da me netko sa čežnjom čeka

 

u sjeni stare tvrđave i primorskog zimzelena

 

  

 

Još uvijek znam zastati u praznim noćnim lutanjima

 

na starim križanjima ponovo vraćene samoće

 

začudim se; kako se ipak znam predati toplim  šaputanjima

 

makar je sve naokolo bijelo od iznutra naglo pristigle hladnoće