Još jedna od samoobrana

I širem krugu laika već odavno je poznata energetska definicija ljudskoga bića. Po njoj je čovjek: «više dimenzijsko energetsko polje obdareno sviješću»; a samim time i slobodom izbora.

Razumjeti ovakvu definiciju za čovjeka je često od bitnog značaja; posebno u situacijama kada sam nije u stanju naći prave odgovore na mnogobrojna  pitanja i nejasnoće koje životno okruženje skoro svakodnevno pred njega postavlja.

A znati što je, i odakle pristiglu u naše živote počesto je jedina prava «ulazna šifra» za odgovarajući i pravilan izbor između ponuđenih alternativnih smjerova.

Da se pritom, ni ne naglašava njihova neprekidno otvorena mogućnost da završe u neželjenom ćor-sokaku. Na isti način neophodno je razumjeti i svaki od njenih sastavnih dijelova.

Tada idiom «energetski», ne samo da označava područje strukture određenog pojavnog oblika, već jednako tako upozorava na kontinuiranu prisutnost neprekidnih promjena u tom polju.

Posebice na one, izazvane jednako tako nikada prekinutim interakcijama, u koje je svaki od energetskih oblika, već svojom prirodom, primoran stupati.

Na taj način postaje jasno, da koliko god je i sama «sloboda izbora» neposredno ovisna od napona osobne svijesti u polju, ipak ne ovisi samo od njega.

Ovisi ona, u biti, od svih - tko zna kad i tko zna gdje - aktiviranih i u to osobno polje dospjelih interaktivnih ulaznih inputa u njihovoj ulozi «početne informacijske jedinice promjene».

A da je ta interakcijsko-informacijska međuovisnost, unutar činjenice postojanja Jedinstvenog energetskog polja (u kojemu je ono osobno minornim djelićem) činitelj sa snagom temeljenog softverskog paketa ne treba niti malo sumnjati.

Stoga, jedino što još preostaje je razumjeti i prihvatiti je u njenoj jednako pozitivnoj ili negativnoj ulozi, po čovjeka kao njenog jedino autoriziranog doživljavatelja.

To što mi kao ljudska bića nismo u stanju osvijestiti većinu uspostavljenih više dimenzijskih interakcija s našim osobnim poljem, najmanje znači da one ne postoje. Čak naprotiv.

Tada i pretpostavka eventualnog postojanja «negativnih entiteta» realno moguće prisutnih u takvom više dimenzijskom rašomonskom odnosu, također nije bez svog temeljnog smisla i osnove.

Vjerovali mi u njih ili ne, one su tu oko nas.

Njihova egzistencija, naime, niče iz istog onog temelja i logike iz koje se na ovoj razini Jedinstvenog polja, konstituiralo i izniklo zajedničko polje cijeloga ljudskog roda.

Što, kako, kada, na koji način i s kojom vrstom međusobnih utjecaja, priča je, međutim, za neku posve drukčiju priliku i razlog pripovijedanja.

U ovoj sadašnjoj, ona je nesporna činjenica od čije se manifestacije tek polazi, da bi se, s jedne strane konstatirao njen negativni utjecaj, a s druge, ponudilo praktično rješenje njegovog smanjenja i dovođenja u neophodne granice koje uspostavlja sadašnja mogućnost osobne slobode izbora i dosegnutog napona svijesti.

Mnogobrojni su slučajevi u kojima se ujutro, nakon noćnih mora ili bez njih, budimo posve iscrpljeni, sa subjektivnim osjećajem «izlomljenosti» i mentalno-emotivne praznine.

Jedan od mogućih i standardnih razloga takvome stanju prvenstveno treba tražiti u poremećenoj ravnoteži osobnog polja što je uzrokovana brojnim i svakodnevnim stresnim aspektima našega življenja.

No, koliko god stres na listi uzroka i razloga bio procentualno najviše zastupljen, to još uvijek ne znači da je i jedini.

Često su - mnogo više negoli smo u stanju i pretpostaviti - noćne more i jutarnja stanja «zgužvanosti», posljedica upravo tih nesvjesnih interakcija, izvedenih u periodu kada je naše dnevno «umsko Ja», uspostavljenim procesom spavanja, odgurnuto u pozadinu interakcijske pozornice.

Na njoj se i tijekom sna neprekinuto zna odvijati interakcija između energetskih uljeza i našeg svjetlosnog tijela. Pritom, pitanje da li je ta nesvjesno-spavačka interakcija izvedena s poljima kao cjelinama, ili entitetima unutar njih situiranih, nema nikakvog bitnog značaja. Samim tim i eventualna «namjera» tih entiteta da se nama energetski okoriste, koliko god mogla biti realna, ima još manje značajnu ulogu.

Već rečeno pretpostavlja naše jednostavno i ničim ograničeno pravo na svaku od „obrambenih aktivnosti“, uvijek i bilo kad se osjećamo ograničenima i ugroženima u subjektivnom osjećaju i potrebi za unutarnjom ravnotežom.

Ta činjenica našeg subjektivnog negativnog osjećaja, više je nego dovoljna za odluku o aktiviranju samoobrambenog postupka.

Kako se on izvodi?

Uz pretpostavku da smo prethodno raščistili sa osnovnim prirodnim zakonom, po kojemu „vlastito pravo slobode ne može ugrožavati slobodu drugih“, bilo koja od brojnih tehnika je dopuštena i jednako dobra.

Ovisit će samo od subjektivnog osjećaja potrebe i pravog trenutka za njenu primjenu. I, dakako, podsjećanja na najviši frekvencijski obrazac od kojega je svaka svijest strukturirana.

U ponuđenom konkretnom primjeru izbor je pao na jednu od široko poznatih i najjednostavnijih.

Riječ je o „Disanju Iz“.  Riječ je o tzv. «svjesnom disanju» iz bilo koje točke našega tijela; tehnici poznatoj širokom krugu onih koji su na bilo koji način već prekoračili početni prag neke od duhovnih tehnika.

 S tom metodom, u svojoj biti temeljenoj na fokusiranju osobne svijesti i aktiviranju procesa svjesnosti naspram bilo koje točke u dosegu vida ili sposobnosti elementarne vizualizacije, moguće je doslovce sve. Moguć je bilo koji utjecaj na vlastito ili okolno polje.

Takvo što, osim što je omogućeno činjenicom spomenutog najvišeg frekvencijskog obrasca kojega svijest posjeduje, omogućeno je i praktičnom primjenom «zakona utjecaja višeg na niže».

Naša slobodna volja i kreativna sposobnost zamišljanja unutar okvira osobnog polja, kao najčišći bijeli pigment u stanju je promijeniti bilo koju pred njega postavljenu tamniju nijansu.

Sve, u suštini, započinje u onom jedinstvenom odsudnom trenutku, u kojemu skačemo iz sna duboko uznemireni, preplašeni i dezorijentirani, ili se teškom mukom budimo s osjećajem težine na grudima i nemogućnosti normalnog disanja.

I baš tada i jedino u tom trenutku - umjesto da nam um po uobičajenoj navici stvari započne svoj analizatorski postupak «što smo to sanjali», ili «što se to događa s nama» - potrebno je odmah aktivirati obrambeni mehanizam!

Ne razbijajući glavu na «prepoznavanju» forme koja nas je uplašila ili analizi subjektivnog osjećaja, aktiviramo našu sposobnost kreativne vizualizacije.

Na najjednostavniji mogući način vizualiziramo u prostoru gusti tmasto-sivi oblak (ili bilo koju amorfnu masu) kojemu smo dali ulogu «napadača» i poput djeteta s maskom i cjevčicom za ronjenje započinjemo s udisajima IZ TOG OBLAKA.

Svaki se udah stvarno osjeća u vlastitim plućima; svaki od njih sa svom svojom realnošću uspijeva uvjeriti nam Um, kako se doista radi o nečem konkretnom i pravom.

Sposobnost i naša volja da ničim ometani i s punim pravom «uzmemo» neophodne nam količine zraka, bez obzira odakle on stizao, učvršćuje i stabilizira cjelokupni proces.

Sve češće se pojavljuje i ponavlja osjećaj izjednačavanja između onoga koji diše i procesa disanja.

Ovako uspostavljeni proces istovremeno nam omogućuje da jasno uočavamo sve mentalno-slikovne promjene koje se unutar zamišljene «napadačke forme» događaju.

Primjećuje se, kako se svakim udahom i izgled i boja i forma amorfnog oblika mijenja.

Postaje on svakim našim udahom sve svjetliji, sve prozračniji i sve manji.

Traje ovaj postupak i promjena slike sve dotle, dok se nakon određenog broja ponavljanja svjesnih udisaja on u potpunosti ne rastopi i ne izjednači s plavičastom pozadinom nebeske ploče na kojoj je bio nacrtan.

Koliko ponavljanja ovakav postupak zahtjeva?

To je uistinu teško reći i skoro nemoguće ad-hoc procijeniti.

Moguće je samo zaključiti da će vrijeme biti proporcionalno (ili je bolje reći «recipročno»?) uloženom osobnom trudu i energetskom intenzitetu nastalog kao posljedica započetog fokusiranja svijesti na odabranu sliku. No, da se efekti počinju skoro trenutačno osjećati, u to ne treba sumnjati.

Kako bilo da bilo, bitno je ne zaboraviti kako je, doslovce, svaki od udaha povezan s činjenicom povećanja vlastitog obrambenog kapaciteta.

I da ne bi bilo «kratkih spojeva» na strani onih manje sigurnih u vlastite sposobnosti, ne smije se zaboraviti na mogućnost da se uspostavljeni odnos NAŠOM SVJESNOM ODLUKOM prekine kad god to zaželimo!

Već ovime otpada i posljednja nesigurnost vezana uz strah ili dilemu tipa: »mogu li uopće ja to?». Mudrost u nama strukturirane inteligencije Univerzuma, uvijek će ponuditi odgovarajući signal o potrebi eventualnog prestanka, ili mogućnosti nastavka ovog «upijajućeg procesa».

I konačno - umjesto posebnog post scriptuma – slijedi dodatna napomena.

Ovakva metoda može imati svoju praktičnu upotrebljivost i u mnogobrojnim dnevnim situacijama. Probajte otkriti neke od njih. I to, bez obzira da li se radi o pojedincima u odnosu s nama, ili cijeloj grupi.